Kutina je početkom 2000-tih imala u samo dvije tvrtke gotovo 6000 zaposlenih, vrlo razvijen uslužni sektor, trgovinu, transport, ugostiteljstvo, živu društvenu scenu s čak nekoliko zanimljivih , tradicionalnih, godišnjih događaja, niz udruga, aktivista, čak dvije lokalne tv postaje, izgledala je kao mjesto ugodno i poželjno za život.
Nezaposlenost je bila vrlo niska, a proračun je rastao, investiralo se u komunalnu infrastrukturu i uređenje grada. 15 godina kasnije grad je neprepoznatljiv, propalo je na stotine malih obrta, trgovina, a od infrastrukture gledamo i koristimo ono što je izgrađeno prije najmanje 3-4 godine!
Građevinski sektor je potpuno uništen, što u krizi, što nekonkurentnošću domaćih tvrtki. Sve komparativne prednosti su neiskorištene, od prometnog položaja, do svih ostalih prirodnih i ljudskih resursa. Imamo najgoru gradsku vladu i gradonačelnika u povijesti Kutine. Iseljavanje je uzelo maha zadnje dvije godine i iz grada odlaze doslovno svi, od studenata koji se više ne vraćaju u Kutinu, do mladih bračnih parova, visoko školovanih ljudi i onih sa srednjom stručnom spremnom, od onih u srednjim 20-tima do onih koji su “dotjerali” do 50-tih godina svog života!
Grad koji se nalazi na svi mogućim važnim prometnim pravcima, koji je povezan željeznicom, autocestom s ostatkom svijeta, kroz koji prolazi tranzit, koji ima carinski terminal i fantastičnu klimu, postao je turobno, poluprazno mjesto kojim hodaju tmurni i zamišljeni ljudi. Broj ovršenih, onih kojima su propale tvrtke, siromašnih raste iz mjeseca u mjesec, a broj nezaposlenih se učvrstio na 2000! Svaki pad nezaposlenosti, uzrokovan je odlaskom ljudi na sezonske poslove izvan Kutine, napuštanjem grada, ili skidanjem s evidencije, a ne otvaranjem novih radnih mjesta. Proračun je nerealan, mada manji nego prije, a njegovo punjenje očajno!
Prokletstvo Kutine ocrtava se u očajnim političkim oligarhijama koje vode grad od osamostaljenja na ovamo s rijetkim iznimkama, kada se nešto dugoročno zaista i radilo! Slab izlazak na izbore i posvemašnja apatija i bezvoljnost, samodopadnost i “prekoplotarenje” na žalost dio su kolektivnog karaktera stanovništva, a to se pokazivalo i kroz stvaranje niza interesno-rođačkih klanova koji su takvu situaciju iskorištavali sebi u korist i u pravilu vodili grad koji ima oko 19 tisuća birača, s najviše 1500 do 4000 glasova!
U pravilu pogreška svih prošlih saziva gradskih vlasti mogla se svesti na to kako se uzimalo zdravo za gotovo postojanje Petrokemije i Selka, kao dugoročnog i vječnog gospodarskog zamašnjaka Kutine, a nije se polagalo nimalo brige za srednje i malo poduzetništvo. Kriza koja je počela 2008 , već 2010, 2011 i 2012. pokazala je kako je takva politika promašena, sve se urušilo kao kula od karata, a rezervnog plana nje bilo! U ozračju posvemašnjeg nezadovoljstva i suočavanja s posljedicama života iznad mogućnosti, na kredit, stigle su i promjene, i to nagore. Na vlast su došli ljudi predvođeni bivšim zamjenikom sisačke županice, koji su pokazali kako od goreg može biti puno gore, bahati samodopadni lokalni “društveni i politički” radnici zadojeni ideologijama koje su odavno nestale, okupirani svojim osobnim ciljevima, zaustavili su i ono malo što su njihovi prethodnici ipak radili za zajednicu i prokletstvo Kutine je nastavljeno!
Ako idemo još dalje u prošlost, život u Kutini je za prosječnog kutinčanina iz srednje, radničke klase, bio bolji i 70-tih godina prošlog stoljeća i 80-tih godina, nego danas. Prigradska naselja imala su živ društveni život, seoske ambulante, više autobusnih linija dnevno, mada je infrastruktura, ona komunalna prije svega bila znatno lošija! Poljoprivreda je funkcionirala, danas je praktički nema, društvenog života također.
Kvaliteta i standard života ne ocrtavaju se samo kroz osobni BDP, količinu hrane, automobil, i slične blagodeti, već i kroz dostupnost zdravstvenih usluga, mogućnost putovanja, društvene aktivnosti , kvalitetu školskog sustava i niz drugih stvari. Sveopćom besparicom, osobnim bankrotima i nezaposlenošću, te državnom poreznom represijom, srednja klasa je u Kutini svedena na 30% stanovništva od nekadašnjih 60%, a koliko je kutina zapravo pala na niske grane, osim iseljavanja, govori i potpuni kolaps tržišta nekretninama, koji se počeo događati još 2011 godine! Ponuda je ogromna, prodaju se stanovi, stotine i stotine obiteljskih kuća, poslovnih prostora, vikend kuća, a unatoč padu cijena u prosjeku i od 50%, ne prodaje se gotovo ništa, tek manji dio nekretnina i to daleko ispod tržišne i procjenjene vrijednosti!
Uz sve što se događa posljednjih godina demografska slika je užasna, osim spomenutog iseljavanja, kojemu se kraj još ne nazire, smanjio se i broj novorođene djece, a smrtnost povećala, kao i udio staračkog stanovništva, sve je manje onih koji mogu stvarati nove vrijednosti, povećava se broj korisnika socijalne pomoći, a pojedina prigradska naselja, doslovno su prepolovljena, zapuštena i propadaju, posebice na sjeveru i istoku administrativnog područja Kutine!
Najgore što se moglo dogoditi dogodilo se, egzodus građana koji se događao i 60-tih godina prošlog stoljeća i ovaj sada imaju jednu vrlo bitnu razliku, tada se odlazilo kako bi se zaradio novac koji se ulagao ovdje i ljudi su se vraćali, danas se odlazi da se ne vrati. Tomu svjedoče mnoge puste “gastarbajterske” kuće diljem grada i okolice..koje stoje prazne, ili se prodaju!
Lokalna politika uopće nije svjesna stanja i nema nikakve empatije prema stanju u kojemu se Kutina nalazi, u kojemu se većina građana nalazi.. razlog je vrlo jedostavan. Svaki domaći političar, posebno se to vidi iz sadašnje vladajuće garniture, živi dobro, uglavnom na račun poreznih obveznika, zloporabi svoj položaj i vlast, zapošljava svoje prijatelje i rođake koji će mu dati glas, putuje, lijepo se odjeva, ima iznad prosječna primanja , a pošto empatija prema čovjeku, osjećaj za moral i sustav vrijednosti kod takvih uglavnom uopće nisu usađeni, ili ne postoje, jednostavno im se..prostim riječnikom, fućka za građane, i brinu samo o sebi.
No kako godine prolaze sve je manje onih od kojih politički paraziti žive, onih koji uplaćuju novac u kasu iz koje se hrane, te raste ukupno nezadovoljstvo. Znajući kako je prag tolerancije na bol i nepravdu kod našeg naroda vrlo visok, još će puno prljave vode proteći Kutinicom, prije nego se kutinčani probude iz kolektivnog bunila i polusna!
Prazne ulice, prazni kafići, prazni izlozi i deseci i deseci poslovnih prostora u samom središtu Kutine koji se uzalud iznajmljuju tihi su svjedok kakvo je pravo stanje gospodarstva u gradu! Okolica nije ništa bolja, između nešto lijepih, mnoštvo je starih i zapuštenih kuća i okućnica, okićenih tablama “prodaje se” . Izuzeci su pojedina prigradska naselja u kojima se skrasio ostatak ostataka srednjeg sloja, te nekoliko imućnih obitelji!
Kutinu na ivici života održava još uvijek Petrokemija, SELK, javni sektor, trgovački lanci i nešto preživjelih poduzetnika, sve ostalo ne postoji. Prema nekim procjenama u kutini danas na “sivo” , ili “crno” živi i životari čak nekoliko tisuća građana, između 4,5 i 6 tisuća!
Poduzetničke zone izgledaju kao napušteni grad duhova, a ne kao živo mjesto rada i proizvodnje, na sve strane zjape spomenici gospodarskom rasulu, od propalih tvrtki u zoni, nezavršenih proizvodnih hala, napuštenih hangara, do u korov obrasle zgrade nekadašnje Tiskare i knjigovežnice, pa do modernog zdanja poput onoga tvrtke Erion!
Pa kada lokalni političari, krenu sa svojim lamentiranjima o uštedama, napretku i slično, jednostavno bi ih trebalo ignorirati i uputiti na “skidanje” s droga pod čijim su djelovanjem, jer ta droga očito djeluje još samo na njih!
KUTINANEWS 