OSVRT: REQUIEM ZA HRVATSKU IZ PERA “GASTARBAJTERA” !

 

 

Vozim autobanom Kreutz (križ), istim onim čije je temelje udario Hitler kada je odlučio pokoriti Europu… Vozim na istok! Vozim u Domovinu… koju sam ostavio ima već četvrta godina, jer mi je ista umjesto mati, postala maćeha.. zbog zlih ljudi koji njome upravljaju. Prve jesenske magle vuku se iznad planinskih kotlina na ulasku u Austriju… na mjestu gdje je nekada stajala granica južnoj i sjevernog “rajha”…

I nakon nekoliko sati vožnje stižem u svoj rodni grad. Čekaju me polupuste ulice u podne…. Čeka me prazan grad…  Navečer izlazim i srećem ljude koji su ostali ovdje.. Zabrinuta lica, sijede kose..nove bore oko očiju… pije se pivo za šankom, mada je vikend, tek nekoliko ljudi…. i moj “šul kolega”! Nešto nas je sve posjedilo, nešto nas je postaralo , a nije samo vrijeme , nisu tek godine u pitanju! Zadah raspadanja i nepravde osjeća se u zraku.. jesenska sjeta i boje, nisu pokrili dovoljno leš Države za koju su mnogi ostavili kosti u blatu, rovovima, ulicama…

Nekakvo zlo i tmina balkanskog gliba teških nepravdi, zala i boli odjekuje kroz sve što čujem… nema sreće, nema pravde, pogledaj, kažu mi, prazne kuće i stanove..prazne izloge, ulice… vidiš li..umiremo, pod najgorim dušmanima ikada, našim dojučerašnjim susjedima…

Ni jedan rat ni jedna kletva, kuga i nesreća više nije opustošila njive i šume, sela i ulice od naših političara, naše vlasti, našeg krivosuđa, naših ljudi ogrezlih u grabež i umočenih do lakata u zlo! Od sedam oni su počinili osam smrtnih grijeha… doveli su svoj narod u beznađe… otjerali ljude s kućnog praga.. osramotili i ponizili vlastite heroje i domoljube…

Slušam i grčim se u dubini sebe.. stišćem šaku..i naručujem još jednu, sebi i šul kolegi… vidim kako se zidovi oko nas zbijaju.

I nakon nekoliko dana, krećem opet na autoban..no ovog puta prema zapadu.. onom istom kojem sam utekao i pribježište ondje potražio jer mi se nije pružila šansa da budem čovjek… da pokažem što znam i mogu…

Već nakon prolaska prvih maglovitih podalpskih kotlina i pramenova niske magle, sljedeći bijele pruge  koje se razvlače poput moje tuge za domom..koji se pretvorio tek u sjećanja.. osjećam olakšanje….

Užasnut tim osjećajem, neprirodnim za nekoga tko se svakim novim kilometrom udaljava od zemlje djetinjstva i odrastanja…tek sada shvaćam koliko je užasna sila zla i tame, koja je posijedila mog šul kolegu i ispraznila moj grad! Toliko je ta tama gorka i zastrašujuća, da ju ni jesenskim bojama obojeni gajevi i livade kojim sam koračao za djetinjstva više ne mogu vratiti u život….

Danas sam sjetno sretan ispijajući kavu na terasi tuđe zemlje, koju pomalo sve više cjenim… mada su moje noge i koraci ovdje i dalje koraci stranca…. ali sam ovdje barem bez prošlosti lanca…

Jer ovdje moja djeca neće gledati kako moji vršnjaci sjede u 40-tima od brige i nepravde..jer neće gledati kako djete do njega nema za sendvič…..i kako su pravda i budućnost, samo riječi od šest, ili  devet slova..balkanski mit… baš kao riječi pokojne bake… “bit će bolje”……

Ali opet… kava mi ovdje bude nekad gorča..i stisne me nešto iznutra…. iz neke daleke daljine… no kad se sjetim sjedih mojega šul kolege… polako taj čudan stisak i ta bol mine…. do sljedeće krivine…

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s