KUTINA: MALO DRUGAČIJA PRIČA O PETROKEMIJI I “BRIZI” POLITIČARA I DRŽAVE ZA “RADNIKE I KUTINU” !

 

 

Izjave koje ovih dana čitamo i slušamo u medijima , a vezane su uz Petrokemiju, odnosno privatizaciju najveće kutinske tvrtke nekad su kontradiktorne, a uglavnom takve da od njih može zaboljeti i glava. Ministar Horvat nagovještava moguće smanjenje broja zaposlenih kroz neko vrijeme, sindikalist Klaus, poziva ministra na oprez kod takvih izjava, Vrdoljak iz HNS-a, kaže kako su Petrokemija i Uljanik, “bili zadnji relikti realsocijalizma”…i tako dalje..da ne nabrajamo..

Činjenice i to one svima razumljive rijetko možemo isčitati iz papazjanije raznih izjava o Petrokemiji. A one su ponekad takve da ih javnost nerado čuje. Petrokemija je godinama bila rasadnik političkih uhljeba i politika je u ovoj tvrtki vršljala na sve moguće načine i to svih boja od lijevih do desnih, od crvenih, preko zelenih i narančastih do plavih. Cijena plina bila je sporna u poslovanju, a plin kao sirovina, a ne energent što se tiče Petrokemije malo je tko spominjao.. No u poslovanju su bile sporne i potpuno nestručne, pogrešne i katastrofalne odluke pojedinih “genijalaca” iz raznih Uprava, a od kojih je sve do jedan ondje bio politički postavljen od raznih saziva Vlade!

Sindikalci , barem jedan dio njih izgradili su od sebe kao radnika, poprilično imućne osobe s povećim utjecajem, pilo se bančilo, kupovali automobili, svega je bilo na račun i teret Petrokemije. Ono što je ostalo nepromjenjeno jest težak rad radnika Petrokemije, majstora u održavanja, ljudi iz transporta. Radilo se i radi s kemikalijama, lužnatim tvarima, pored traka, strojeva , u opasnom i ne baš previše zdravom radnom okolišu.

Međutim dok je teret same proizvodnje padao i onda i sada na pleća običnih radnika, desetljećima su se punice, ljubavnice , rođake, sestrične, supruge, djeca gomilali po kancelarijama administrativnog djela Petrokemije, kako unutar kruga tvornice, tako i po ispostavama po gradu. Na Petrokemiji su se zgrtale obilne svote u obliku plaća članova i predsjednika uprava, gradile vikendice popločane mramorom, sadili vinogradi, kupovale inoksice , putovalo po cijelo planeti, upadalo u državne fotelje, olimpijske odbore, javna poduzeća…

Petrokemija nije proizvodila samo umjetno gnojivo, već i lokalne tajkune, imućne “biznismene” stvorene preko poslova vanjskih suradnika i izvođača ove tvrtke, zarađivalo se na transportu, tijekom rata i švercu gnojiva… bilo je svega i svačega, a što ne spada  u normalne poslovne poteze u normalnim i pravno uređenim državama.

Kada je netko posegnuo za Petrokemijom pričalo se o hraniteljici Kutine, socijalnoj katastrofi, a s druge strane cijela plejada lokalnih političara svih boja i zastava odrastala je uljujkana u sigurnost Petrokemije, kao čimbenika socijalne sigurnosti cjelog jednog grada, ne čineći ne radeći gotovo ništa osim baveći se nepotizmom, pogodovanjima, te vlastitim bogaćenjem!

Danas smo na korak do konačne pretvorbe ove tvrtke iz državne igračke u kojoj je odista vladao jedan vid real-socijalizma, te privida “radničkog samoupravljanja” u tvrtku koja bi trebala izaći an tržšte i ploviti ondje po pravilima istog tog tržišta , a koja su nemilosrdna i opaka…

Danas su opet političari, kojekakvi fejk fejs mediji lokalnih kvazinovinara odraslih na javnim parama, bez ikakvog  znanja i truda “jako zabrinuti” za Petrokemiju.. no nisu oni zabrinuti za radnike, već za svoje stražnjice, znajući čitavo ovo vrijeme da njihovo lagodno plandovanje po raznim foteljama, javnim firmama i svemu ostalome, ovisi ipak o konačnoj sudbini iste te Petrokemije..jer  hipotetički kažemo, eventualno, gašenje Petrokemije , odnosno onaj dio mogućih posljedica koji njih zanima jest punjenje proračuna..

Ako nema Petrokemije, nema ni novca u gradskoj kasi, budući se godinama nije radilo ništa osim krcala uhljebima gradska uprava i javni sektor, ako nema dovoljno novca, nema ni plaća, ni financiranja kojekavih lokalnih novina koje čita 2 i pol čovjeka, nema ni onih 5% predizbornih obećanja koja se reda radi izvrši, nema u konačnici ..ni njihova lagodnog života..barem ne u Kutini!

Petrokemija je sada u većinskom vlasništvu INA-e, a koja je opet u vlasništvu Mađara..ali i Države, te PPD-a koji je zapravo jamac dobave plina, ali i još nekih, pa onda opet.. nešto oko 26% u vlasništvu Države..

Za poslovanje Petrokemija i budućnost na zdravim nogama, bilo bi najbolje da ta ista država koja je novcem poreznih obveznika hranila “debele guske” u Petrokemiji i drugdje, omogućavala astronomske plaće pojedinim predsjednicima Uprava i to tijekom za Petrokemiju loših godina poslovanja, ali i avanturisitčki život istaknutih sindikalaca iz ove tvornice zaista i zapravo ode “ća” iz kutinske, ali i drugih tvornica!!

Na koncu konca kako su naši političari, politika i samim time Država čuvala naše resurse i industriju govori i današnje stanje, te stotine uništenih , posebice u privatizaciji 90.tih, tvrtki, tvornica….od kojih nije ostalo ništa, osim zgarišta, zapuštenih hala i sjećanja….

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s