KUTINSKI KUTAK: JE LI NAM OSTAO U “AMANET” SAMO PRAZAN SANDUK I GRAD BEZ IDENTITETA?

 

stara fotografija Kutine
 
 
Kutina , grad kojemu se tražio dugo identitet.. pa dunja… pa Vila kutinska..pa ovo pa ono.. ali identiteta, barem onog prepoznatljivog nema pa nema.. Identitet je nekada bio urbani štih Kutine, glazbena scena, multikulturalnost industrijskog grada i otvorenost.. Nema ni toga. Reče, netko prije nekoliko dana u nekom komentaru na Fejsu, “šabatown” postade Kutina.. A kako?
 
A mi smo identitet, stanovnici Kutine.. a ni nas baš nema. Ranije, u godinama prije Petrokemije, identitet Kutine bili su majstori i obrtnici, šusteri, bačvari-pintari, postolari, kovači, slastičari, medičari, licitari…stolari, kolari.. a ni toga više nema, ni na internetu dabome..
 
Kutina nema ni urbani, tj. urbanistički identitet, nema jasno određene urbane cjeline, ni jasno definiran centar. Imamo tri trga, a ni jedan nije trg u onom pravom smislu te rječi i i ne odgovara definiciji trga.. Nemamo pješačku zonu, ali imamo aveniju..
 
I nas možda 10% preostalih kutinčana volimo ovaj grad..nekako više kroz sjećanja o njemu nekada, nego kroz ovo što sada imamo, odnosno nemamo. Kutinski identitet je uništila industrijalizacija i urbanizacija tijekom socijalizma, a uništio ju je i amaterski urbanizam provincije divljeg kapitalizma…
 
Identitet Kutine uništili su i lokalni šerifi, takozvani političari birtijaši i klet majstori korupcije i spina uz vinsku čašu i masne brade… uništili su ga i nikad smjenjivi i promjenjivi lokalni “stručnjaci” na poljima kulture, znanosti..i svega pomalo, jalni na neuspjeh osobnog probitka u metropoli..ili nekom glasovitom mjestu s razglednica…ostali ovdje i posvećeni izgradnji nekakvog nepostojećeg i nakaradnog identiteta…odnosno stvaranja priča o njemu.
 
Nikad Kutina nije bila ni Dunja, a još manje Vila… Kutina je bila nešto drugo, čega više nema… drvene kuće , duh mjesta, šarene boje Moslavine.. Kutina su bili plesnjaci nekada, gitarijade poslije…
 
Kutina su bili maštoviti stanovnici njenih ulica, pregrađa i zgrada, samouki pisci, novinari, slikari, glazbenici, glumci… pjesnici… kipari… avanturisti…
 
Ni njih u najvećoj mjeri više nema. Nema ni kupanja na Bajeru, ni gitarijada, ni plesnjaka, ni urbane kulture odlaska na kave uz novine, ni gradske kavane, ni klasične krčme… nema ništa, a svega naizgled ima…
 
Ima zalogajnica s uvijek istim jelima, ima trg bez ljudi, terasa bez gostiju, ulica bez pješaka… tržnice odgurane iz središta grada na livadu prema željezničkoj pruzi…
 
Nema malih dućana, ali ima trgovačkih centara, ima turbofolka i prevrtanja koševa, uništavanja klupa i cvjetnih nasada, ali nema više urbanog, starog kutinskog “štiha”, a kamo li identiteta…
 
Zgrade izgrađene posljednjih godina izgledaju kao “moderna gradnja” u zemljama divlje tranzicije, a prije toga su to bile sive real-socijalističke kocke, ali i humane i kvalitetne crvene, one iz blokova K4…
 
No ljudi su ogledalo nekog grada, duša i identitet… a mogli bismo danas kazati kako je sve što je valjalo , ili bilo kreativno otišlo, osim onih koji jednostavno nisu mogli, ili su sadomazohistički odlučili da žive u varoši u koju se pretvorio grad…
 
Imamo gradske vijećnike koji nisu u stanju složiti prosto-proširenu rečenicu koja ima smisla, novinare koji to uporno žele biti, a nisu.. malograđanštinu na svakom koraku… lokalne tajkune i šerife…kojekakve kulturne događaje zatvorenog tipa koji privlače usku skupinu lažnih kritičara, lažnih intelektualaca, lažnih znalaca, lažnih kulturnih djelatnika, lažnih političara, lažnih biznismena i lažnih ljudi….
 
Imamo semafore, a samo jedan kružni tok..imamo zgrade u njima prazne stanove, ulice u njima puste i napuštene kuće..imamo sjaj neona i led rasvjete i prazne izloge…
 
Imamo korice, ali ne stranice , .ambalažu , ali ne i sadržaj…
 
I volimo Kutinu, onakvu kakva je bila sa svojim ljudima, svojim idejama, svojom kreativnom snagom… koja sada predstavlja tek sjenu i sjetno prisjećanje na neka druga vremena…
 
Imamo grad..u kojemu se mnogi istinski zaljubljenici u njega osjećaju strancima… osjećaju se nelagodno i tuđe, na vlastitom tlu.. na kojemu su odrasli…bili sretni… zaljubljivali se.. i u konačnici ostarjeli u razočaranju… mnogi ..mnogi…

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s