U ovo Uskršnje vrijeme, vrijeme vjere u nadu..i novi život…živimo u svijetu kakav nismo ni sanjali da će postati.
Zatvoreni u kuće, pustih ulica, u strahu od bolesti koja hara svijetom.. u sumnji, nesigurnosti…
I vrijeme preispitivanja i prisjećanja, na to što smo izgubili posljednja dva desetljeća , ili tek posljednjih 10-tak godina. Naš grad je još prije 10 godina , kao i naše društvu izgledalo posve drugačije. Do 2008. godine živjelo se u vremenima rasta gospodarstva, privida kako život počinje biti sve bolji… gradilo se , radilo se, ulice su bile žive i nadali smo se da je kraj nepravdama, razočarenjima kojima je bremenit ovaj prostor …
I tada je prvo stigla velika svjetska gospodarska kriza..slom burzi, nesigurnost i nevolja.. Ljudi su počeli panično tražiti izlaz, a život na kredit mnoge je doveo u dužničko ropstvo preko noći.. shvatili smo da živimo u društvu lažnih vrijednosti, u sustavu gdje je ozakonjena pljačka, gdje su novac i moć jedina vrijednost..i gdje pravda i pravednost postoje jedino u bajkama i na papiru i vrijede za neke, ali ne i za većinu… godinama smo se bacakali po mulju dna močvare ..dok se nekako nismo osjetili bližima obali spasa… No nije to bila obala, već samo sprud koji je tonuo još dublje…
I nekako se preguralo sljedećih nekoliko godina i onda je nastao novi val društvenih nepravdi, lažnog morala, progona, rasta lijevih, neoliberalnih ideja, jačanje ideja koje su poražene u ratu, a ponovo počele klijati u miru.. shvatili smo da je prošlost njihova bitka za uništenje naše budućnosti…. mržnja, podjele , jačanje snaga koje mrze ovu zemlju i narod pod krinkom lijeve socijal-demokracije i jačanje crvenog fašizma pod krinkom “antifašizma”…
I u tom kolopletu nepravdi i izvitoperenog sustava vrijednosti u zemlji koja je utonula u korupciju i nepotizam do neslućenih razmjera…opet nova kriza, virus… svjetska epidemija, pandemija, …zatvaranje u kuće, strah.. gašenje kafića, propusnice za put do sljedećeg gradića , ili općine, maske na licu, redovi ispred trgovina… dezinfekcja ulica… mračne vijesti sa ekrana, medijska kontrola javnog mijenja….
Puste ulice u proljeće….. odgođeni događaji, prazna igrališta, prazni sportski tereni… sumnjičava lica na ulicama u brzom hodu, oči iznad maski…
Sjetimo se danas kako je samo naš Grad Kutina, izgledao prije 15-tak godina…. pune ulice , pune terase kafića, koncerti, galama i vika… šarenilo i mnogo bezbrižnija lica, pođimo vremeplovom skrivenim u pretincima naših sjećanja još 10 godina unazad,… nada i ponos nakon pobjede i završetka rata, ushićenje i sreća… vjera i snaga, dani ponosa i slave…
Vratimo se još ranije, prije Domovinskog rata..u mladost punih stepenica pored Sportskog centra…. gitarijada i gužvi srijedom na starom “placu”, prepunog kina…. entuzijazma i novog vala….. i vratimo se još ranije u vrijeme plesnjaka, starih rock’n rol bendova, vjere kakoće se siva svakodnevica socijalizma jednom pretočiti u slobodu…
I zatim se zapitajmo , gdje smo to sada, kamo smo nakon tih desetljeća stigli?
Zadubljeni u zaslone računala, zadubljeni u ekrane pametnih telefona.. zatvoreni u kuće… pusti iznutra, pustih ulica izvana… ne primjećujući u strahu i oprezu buđenje prirode..i izlazak sunca…..izgubljeni u moru informacija… okovani nemirom.. bojeći se za sutra….
Gdje smo to stigli ovog Uskrsa, prijestupne 2020-te godine, vrućih dana travnja…. koliko smo daleko od sreće, mira, zadovoljstva i slobode??
Jesmo li dalje no ikada ranije u povijesti čovjeka…jesmo li pred preokretom , stojimo li na pragu svanuća novog vremena…ili novog svjetskog poretka… gdje smo mi to danas?
KUTINANEWS 