KUTINA: GRADSKI BAZEN OTVARA SEZONU KUPANJA 18. LIPNJA U 10 SATI!

U isčekivanju ljeta i stabilnijeg toplijeg vremena, evo i najave otvorenja Gradskog bazena u Kutini, na radost mnogih kutinčana, bazen otvara vrata 18. lipnja u 10 sati!

izvor: sportski centar Kutina

Otvorenje sezone kupanja na Gradskom bazenu Kutina planira se za petak 18.lipnja 2021. godine u 10.00 sati. Nadamo se lijepom vremenu a znamo da uz vas, naše kupačice i kupače, i one koji će to postati, ni vrijeme nije presudno. Bitno je dobro druženje u oazi mira tako blizu grada.Čekamo vas! ☀️

DRUŠTVENI OSVRT: OSREDNJOST KAO MAINSTREAM ILI “BILE STARKE”, MOTOR SU GUŠENJA PROGRESIVNOG DRUŠTVA….

DOKAZ: OVAJ ČLANAK PROČITATI ĆE IZNIMNO MALEN BROJ LJUDI S RAZUMIJEVANJEM 😉🙂“Nestanak” takozvane urbane i rock scene, no i ostalih urbanih društvenih obilježja Kutine ( i svijeta općenito) kroz godine, pripisuje se političkom primitivizmu, podilaženja “balkanskoj krčmi” širim društvenim masama odnosno manjka adaptacije na okruženje, socijalno društvenih kretanja u zemlji, posljedicama kriza i odlijevu stanovništva, ali i općem “zatupljivanju” nošenom globalnim neoliberalnim tendencijama.

No zaista, je li gubitak onoga što se zvalo “urbano naslijeđe” Kutine, tek posljedica “dotepenačkog” nerazumijevanja grada i mentaliteta? Po mnogome ova je definicija posve kriva, ili barem kriva u većoj mjeri, ako znamo da je Kutina kao industrijski grad naseljen ljudima iz raznih dijelova zemlje, no i danas susjednih zemalja. Upravo tim “mješungom” nasljeđa i potencijala taj urabni štih 70-tih i 80-tih godina i jest bio posljedica.

Kutina je u mnogo čemu sama sebi dirigent u svom razvoju, ali uz jaku gravitaciju Zagreba, ali i pristupačnosti izlaznim koridorima iz provincijskog ribnjaka u kome se po razmišljanju kreativnih ljudi ništa ne događa, odnosno sredine koja sputava… Unatoč političkim i društvenim establišmentima, Kutina je imala svoje iskorake u stvaranju i kreativnosti u više navrata, te se pokazalo kako istinsku kreativnost i volju za stvaranjem lokalna politika, odnosno okruženje ne mogu zaustaviti…baš kao ni društveno uređenje.

Tome u prilog svakako ide i sada već mitska priča o “zlatnome dobu 80-tih” , vremenu koje je tada bilo u okruženju samoupravnog socijalizma, no i kreativnom bumu 90-tih u okruženju posve drugačijeg društveno političkog narativa.

Osipanje samostojećih kreativnih skupina koje su bile jezgra i motor društvenih događaja , te urbane scene grada dakako pridonosi niz čimbenika, od socioloških, društvenih, globalnih i lokalnih kretanja, no sveukupna degradacija društva koje sve manje vrednuje talent, a sve više površnu, stranačku, ekonomsku i inu pripadnosti elitnim skupinama društva ide u smjeru stvaranja “mainstreama”, odnosno “prilagođene većine”, dok se stvaralački bunt, razlike i kreativnost umjesto pendrecima i silom zakona, guše nedostatkom zainteresirane publike.

Najveći obol ravnodušnosti zbiljskog društvenog života svakako su dali, digitalna revolucija, društvene mreže i dostupnost novih medija, odnosno nepodnošljiva lakoća dostupnosti informacija i virtualnog prostora za ispoljavanje svih vrsta površnosti. Trud je jednostavno postao nepotreban.. a lakoća prodora na scenu, makar i virtualnu dostupna svakome… u takvom kaosu osrednjosti nestalo je i urbane kvalitete življenja…

I dok stoji ona stara, kako “svako vrijeme nosi svoje” u današnje vrijeme ista je u praksi dokazala kako je moguće i da svako vrijeme ne donosi ništa novoga.. U takvom mentalnom okruženju uz trendove svjetske urote zvane “pandemija”, te niza socioloških društvenih eksperimenata koji su na snazi, kreativna energija se zatvara u zatvorene krugove i ljubomorno čuvana društva od vanjskih utjecaja…. koliko god bila ogromna širina mogućnosti javnog eksponiranja putem digitalnih medija i mreža, toliko zasićenost istih smećem, stvara košmar nepreglednog kaosa…a izvrsnost čini nevidljivom.

Još bi upotrijebili jednu matricu višeznačnih društvenih mudrosti, pa kazali vezano uz temu, kako je “svatko kovač vlastite sreće”, odnosno kako se izrazitom upornošću stvari mogu promjeniti, no , pokazalo se opet u širem kontekstu, ako je to unatoč izlaznim kanalima danas teže no u neka prošla vremena.

Gdje god zapalite svijeću znanja, gore milijuni lažnih led lampica osrednjosti, gušeći tu istinsku svjetlost, koja za razliku od hladnog svjetla led dioda, pruža i toplinu.

Kutina kao i mnoge druge sredine kako u Hrvatskoj, tako i drugdje, pati od društvenog i kreativnog zasićenja, inertnosti i lijenosti..kojima je današnji svijet okovan. Osim navodnim nestankom urbanih obilježja društva odnosno grada kao cjeline, nestalo je i interesa za fizički svijet koji nas okružuje… i kada se izađe iz soba, zatvorenih prostora i skine pogled s ekrana pametnog telefona, čini se to nakratko samo do dolaska u drugi zatvoreni prostor, koji ne treba biti nužno omeđen fizičkim zidovima, već karakternim ograničenjima ljudi u okruženju, te svepristunom samodopadnom odsutnošću duha..

Ako se nekada moglo zamisliti kako zapravo izgleda kolektivno posrnuće Čovjeka kao bića, onda je to najbliže onome što imamo danas… bježeći od dogme i uniformiranosti, zapali smo upravo u najgušće zbijene redove osrednjosti, gdje se generacije odjevaju slično, gotovo isto, individualizam se svodi na najmanju moguću mjeru, a trendovi diktiraju ponašanje, umjesto da stav određuje trend…

Upravo to je možda i najbliži opis , odnosno pojašnjenje degradacije današnjeg društva i izostanka indivudualnosti u mjeri koja može pokrenuti šire društvene promjene… nešto što je, prilagodimo se vremenu , recimo dobro opisano u karkiranoj kritici mladeži u pjesmi “starke”, splitske hip hop skupine “Dječaci”…..