KUTINA/SPECIJAL: KAKO SE DOGODILO DA NAKON VIŠE OD 3 DESETLJEĆA PETROKEMIJA I DANAS ČINI TEMELJ OPSTANKA KUTINE?

Više od 30 godina od osamostaljenja Hrvatske, jamac kutinske socijalne stabilnosti na žalost i dalje je jedna jedina tvrtka, Petrokemija. Za razliku od mnogih gradova u okruženju , a posebno Moslavini, kutinska kemijska industrija je zaista izgradila čitav grad. Kada bismo danas nekakvim magičnim štapićem obrisali sve objekte u Kutini koji su izgrađeni uz pomoć Petrokemije, dobili bismo potpuno drugačiju vizuru grada. I danas nakon više od tri desetljeća gotovo 80% stambenih zgrada u Kutini izgrađeno je izravno, ili posljedično razvojem i rastom ove tvornice. No ne samo stambenih, već i mnogih drugih građevina u gradu.

Bez Petrokemije, sigurno ne bi bilo ni Sportskog centra kakav danas u Kutini postoji, ni mnogih drugih objekata javne namjene. Ono što je zaista za dublju analizu jest činjenica kako više od 30 godina, unatoč sjajnom prometnom položaju, postojanju jake industrijske infrastrukture, blizine Zagreba, Kutina nije privukla ni jednog velikog značajnog investitora, tvrtku, ili biznis koji bi zaposlio dovoljno ljudi da se slika socijalne stabilnosti više ne veže isključivo za jedan gospodarski subjekt.

Gledajući primjere Svete Nedjelje, Ivanca, Dugopolja, ali i mnogih drugih naselja koja su postala dom velikim pogonima i investitorima, ne možemo se oteti dojmu kako je Kutina “propustila” svoje prilike sigurno desetke puta. Najnoviji primjer imamo nedaleko od našeg grada, na području općine Križ gdje se gardi ogromni distributivni centar jednog stranog trgovačkog lanca. Ova investicija uslijedila je nekoliko godina nakon što je Križ dobio izlaz, odnosno čvor na autocesti A3 , a koji Kutina ima od nastanka ove prometnice?

Ako gledamo od 90-tih do danas, jedini značajan po prihodima i broju zaposlenih industrijski pogon u Kutini jest tvrtka SELK, nedavno je u Kutinu stigao i Ziegler, no brojem zaposlenih ne utječe značajno na gospodarsku i socijalnu sliku grada.

Ono što je posebno važno napomenuti jest činjenica koja sve ovo konkretno potvrđuje, naime oko 30% izvornog prihodovnog dijela kutinskog proračuna puni upravo Petrokemija.

U više od 3 desetljeća , tek je aktualni kutinski gradonačelnik Zlatko Babić ozbiljnije shvatio potencijal prometnog položaja i komparativne prednosti Kutine koje ju mogu izdvojiti ispred drugih kao poželjno mjesto za neku veću gospodarsku investiciju. Za razliku od svih prethodnika, Babić je i uložio značajne osobne napore u lobiranju za Kutinu kao mjesto investiranja u gospodarstvo, te pokrenuo ideju buduće Industrijsko logističke zone. No kako to u Kutini biva, na njega se obrušilo sve, od globalne gospodarske krize, lokalnih političkih i medijskih spletki, te izuzetno loše političke kadrovske elite oko njega!

Zapravo prema nekim razmišljanjima i potezima, Babić je daleko ispred svojih prethodnika, no kočnicu mu stvaraju vlastiti politički kadrovi, posvemašnja politička potkapacitiranost , zatvorenost , korupcija i nesposobnost vodećih stranaka koje čine vladajuću većinu u gradu.

Pitanje svih pitanja se nameće isto tako desetljećima u svakodnevnom životu kutinčana, a što bi bilo da Petrokemija prestane raditi i poslovati? Za Kutinu bi to predstavljalo potpunu katastrofu, teško da bi se mogao pokrenuti ijedan značajan projekt, a financijski bi se dogodio potop, nakon toga bi uslijedio još veći val iseljavanja iz grada kojemu u odnosu na desetljeće ranije nedostaje 13,5% stanovništva!

Moglo bi se kazati kako je od 90-tih do danas jedan od osnovnih razloga što Kutina nema značajan velik novi industrijski pogon, ili ulazak neke velike tvrtke u grad, ako se ne računaju trgovački centri, loša lokalna politika. Kutinska politička scena sastoji se zapravo od manje više potrošenih kadrova proisteklih jednim dijelom iz 90-tih, a drugim s početka 2000-tih, političkih oligarhija i klanova koji Kutinom upravljaju već desetljećima s kraćim prekidom. Kutina također nema ni suvislu i konstruktivnu oporbenu političku scenu, već smiješne ideološke i privatne grupe. U takvim okolnostima samodostatnosti, te uljuljkavanja u sigurnosti osobnih interesa i lagodnog života na javnim jaslama i mogućnosti utjecanja i pogodovanja kroz političku vlast u Kutini se gospodarski zapravo ništa značajno nije dogodilo desetljećima.

Činjenicu kako je Kutina jedan od bogatijih i gospodarski jačih gradova u jednoj od najsiromašnijih županija u zemlji, također moramo pridodati postojanju Petrokemije. Koliko god današnji gradonačelnik pokazivao razumijevanje za stanje u Kutini i bio svjestan prednosti ovog grada, toliko problema ima s lošim političkim vodstvom, te političkom i stranačkom elitom koja kadrove ne bira prema sposobnosti i znanju, već prije svega interesnom, stranačkom, pa i rodbinskom ključu!

Kutina tako i nakon 30 godina živi u jednoj čudnoj dimenziji gdje je tvornica koja je izgradila današnji gard , ujedno i njen mogući egzekutor , budući nema nečega što bi moglo popuniti prazninu ukoliko se jednog dana Petrokemija uistinu ugasi!

Pravi je odgovor kako bi u današnjim okolnostima gašenjem Petrokemije smrtni udarac dobio ne samo gradski proračun, odnosno javne financije, već posredno i cjelokupni društveni i javni život Kutine, standard bio pao rapidno u kratkom vremenskom razdoblju, a grad ubrzano počeo gubiti stanovništvo u još većim postotcima od onih ionako velikih danas.

Politika dugogodišnjeg ušminkavanja grada, a koju je započeo kao nekadašnji gradonačelnik Davor Žmegač, danas predsjednik Uprave Petrokemije, a koja traje i u sadašnje vrijeme, nema puno utjecaja na socijalnu sliku grada i na standard življenja. Jedino što Kutinu može podignuti iz stagnacije i pada, jest gospodarstvo, nova radna mjesta i to u realnom, proizvodnom sektoru, nove tehnologije, nove gospodarske investicije, a ne premještanje postojećih kapaciteta s mjesta A na mjesto B, odnosno mikro poduzetništvo s jednim, ili dva zaposlena.

Kutinu neće gospodarski ojačati niti ulaganja u nepostojeći turizam, društveni život i medijsku promociju, niti politička spletkarenja, nesposobno oporbeno cviljenje i kritike svega, a ni vratiti iseljene stanovnike! Sva je sreća što čak ni mi ne vjerujemo u potpuno gašenje Petrokemije, no jednom će se i to dogoditi, pitanje je hoćemo li ikada imati domaće političare koji će znati pronaći način da se bezdan eventualnim nestankom Petrokemije popuni, te zaista raditi za dobrobit građana i zajednice, a ne isključivo za svoje parcijalne i osobne interese…

KOLUMNA: KUTINA, 20 GODINA, RAVNO DO DNA…..

Kada bi skupili zadnjih 20 godina života u Kutini, ne mislimo i ne svrstavamo ovdje one koji su ovdje u međuvremenu došli kako bi se nametali i gurali kroz razne političke i druge krugove, mnogo toga bi se sjetili….

Od 2000-te na ovamo grad je umro društveno i kreativno, a izrastao u neprepoznatljivu, sterilnu u provincijsku sredinu! Ne pomažu tu ni svjetleći mostovi, ni šetnice, ni nogostupi, jer nestalo je urabnog štiha i duha Kutine, a taj čine ljudi! Od ludih subotnjih večeri u “Kući”, do ispijanja ave u “Mega Sun” kafiću pored banke, do koncerata na betonskom rukometnom igralištu Sportskog centra, do manifestacija poput “Organiziranog kaosa”, “Ljetnog tabora”, pa do razuzdanih ljetnih izlazaka…

Nakon toga stigla je i sredina 2000-tih uz gužve ispred “Itake”, bivšeg “Helešija”, radosnih zimskih večeri tijekom Adventa , isčekivanje Božića na prepunim ulicama i bez klizališta i bez mnogih stvari koje su možda osvjetlile zimske noći, ali ne duše… Bila su to vremena, kada nije nekakv lokalni isfrustrirani medijski đabalebaroš putem kojekakvih stranica na društvenim mrežama liječio svoje frustracije, nije to bilo vrijeme podjela, mržnje, već vrijeme kada smo vjerovali kako nam stiže dobra, svjetla i radosna budućnst!

Nije se tada sve vrtjelo oko politike, imali smo u to vrijeme dvije televizije, radio, puno veselja, nešto tuge, no ipak, pozitivan stav kako nam sutra donosi nešto bolje… U međuvremenu, Kutina se počela pretvarati u mjesto koje su oni koji su ispuzali iz mraka osobnih frustracija pretvarali lagano u svoje igralište zlih igara gladi i moći, ambicija, netrepeljivosti…

Stigla je kriza 2008-e godine i lagano su tijekom sljedeće tri godine utihnule predblagdanske gužve u trgovačkim centrima, počele se prazniti ulice, no još se živjelo život… Iza toga došlo je vrijeme “promjene”, dijeljenja, sukoba, a grad je sve više u toj svoj igri mačke i miša gubio svoje ljude…

Izgubio je ne samo ljude, već i kreativne snage, vjeru, pokretače društvenih zbivanja, izgubio je događaje, koncerte, ljetne i zimske manifestacije i okupljanja, izgubio je novinare, umjetnike, glazbenike, a nakon toga i poduzetnike, obrtnike, seljake… Kako je vrijeme odmicalo izgubili smo i urbani štih grada, umjesto toga preplavili su nas fejs drugari svojom mržnjom, svojim napisima #umeđuvremenu, svojom silnom frustracijom, zatvoreni kružoci su jedino što nam je ostalo, počelo se govoriti kićenim stranim riječima i hvaliti projekte i zbivanja, umjetno stvorene događaje..

No izgubili smo novopokrenuto Petrovo u Kutini u zatvorenoj ulici kralja Tomislava, toplinu gibanja i druženja ljudi, koncert ispred gradske knjižnice, radost djece u parku kestenova, izgubili smo čaroliju Zimske čarolije, a kasnije i na koncu i slobodu kretanja, izbora, slobode!

Dobili smo neki drugi svijet kojim se više ne kreću radosni i opušteni ljudi, lica koja su zabrinuta, prazne ulice i za najljepših proljetnih i jesenskih večeri, tih i prazan grad tijekom zimskih dana…. Sela su nam opustjela, šume su nam srušili, livade su nam obrasle u žbunje, došlo je vrijeme kada se više nije s ponosom isticalo znamenje koje su nosili naši ratnici u pobjendičkim danima, a isti oni maleni, zli crveni fejs miševi su počeli širiti svoj smrad, mržnju i izopačenost putem virtualnog prostora na kojima su se jedino osjećali , kao i danas hrabri i moćni…

Nestalo je gužvi na tržnici, nastao je hladan i prazan gradski trg, betonski krug omeđen nekim stranim stablima i zgradama s čijih balkona ne visi rublje, ne sjede ljudi , nastali su kafići stranih zvučnih naziva, bez radosti druženja, kružoci, zatvorena društva, pa onda još podjela i još hladnoće među ljudima…

Nestalo je vrijeme kada se negdje sjedi kako bi se promatralo druge, kako bi se ulazilo u tuđe živote , kako bi se živjelo tuđe živote.. Nastalo je vrijeme bez veselih i toplih novogodišnjih, javnih i zajedničkih dočeka ispred Robne kuće, nestalo je gužve u Kolodvorskoj ulici, gužvu dana čine samo jednoobrazni skupi automobili koji kruže gradom, a umjesto žaba na proljeće tu je zavijanje cajki iz kafića i buka motora ….

Grad je izgubio više od 10 % svojih stanovnika i oni se nisu mogli i ne mogu nadomjestiti zgradama za bogate i odabrane, plastičnim kafićima za one koji moraju biti viđeni, ni praznim šetnicama, ni golemim betonskim trgom! Emisije na lokalnoj Tv o našim selima i ljudima, kutinskim ulicama i problemima, nisu s emogle nadomjestiti sterilnim protokolarnim vijestima, niti priglupim ispadima današnjeg ostarjelog medijskog lokalnog budalaša bez “kučeta i mačeta”, slikama praznih ulica, vrijeđanjem ljudi prema kojima osjeća mržnju….jedini osječaj koji posjeduje i koji ga nosi iz dana u dan u beskrajnom ispraznom lutanju gradom i vožnji svojim crvenim bolidom….

Danas imamo iste one ulice, bez urbanih legendi, bez akcije i bez smisla, imamo trgovine, kao jedina mjesta okupljanja , ljude pogleda uprtih u pametne telefone, tržnicu bez one topline i mirisa kakvi su se širili srijednom sa starog placa , nemamo ni dvije razgranate lipe ispred “dvije lipe”, nemamo ni žamor vikendima, ni mir nedjeljama…

Kutina nikada nije bio zbor ulica , zidova i zgrada, grad su bili ljudi , oni pred oronulom “Barakom” i oni na tržnici sriejdom, oni na kolodvoru što su čekali autobuse i oni u zadimljenim birtijama uz konjak za šankom nakon odrađene smjene u “Azotari”, ljudi su bili i oni koji su dokono sjedili na tersama kavana, i oni koji su stajali ispred dućana u razgovoru… danas imamo tek ljude koji proleze, koji se ne pozdravljaju, ne vesele iskreno i bučno susretu, ne vide ljepotu proljeća, ljeta i zime, ne razgrću palo lišće na jesen na putu do groblja za Sve Svete….

Nešto je nestalo nepovratno iz Kutine….. nešto što se zove GRAD, nešto što ga gradom čini i što njegove stanovnike okuplja u zajedništvu…. Tih 20 godina kao da klizimo nizbrdo, ali ne saonicama niz Cvjetnu ulicu, već nekakvim mračnim toboganom u neku maglu, rupu i ponor….

I danas postoje oni koji se pokušavaju oduprijeti tuposti, gluposti i jednoličnosti…ali kao da ih je sve manje i sve su tiši… I kada prođe tempirana gužva koncem radnog vremena, Kutina postaje danas urbana pustinja, praznih nogostupa i mostova, s rijetkim šetačima, zabavljenima samima sobom, automobilima koji kruže u krug, praznog trga koji tek povremeno odjekne životom tijekom nekog događaja, ili cikom djece, jedinih bića koja neiskvarena ne vide zlo vrijeme oko njih, tužne dane koji brže no ikada prolaze i još uvijek nisu svjesna brzine prolaska godine….

Kako osim u sjećanjima vratiti grad našim građanima, vratiti Kutinu, kutinčanima? Uzaludan , Sizifov posao, ili tek stav idealista i sanjara? Nema ni naših pjesnika, ni majstora pisane riječi, ni novih, kreativnih pokušaja, nema dubine i ponosa…..

Nakon 20 godina, naš grad je tek urbanistička cjelina, krojena prema nemuštim planovima nekih stranih i tuđih ljudi koji smatraju da je grad pleksiglas, mramor, beton , led monitor i rasvjeta, kromirana ograda i buljenje u prolaznike….???