KOLUMNA: KUTINA, 20 GODINA, RAVNO DO DNA…..

Kada bi skupili zadnjih 20 godina života u Kutini, ne mislimo i ne svrstavamo ovdje one koji su ovdje u međuvremenu došli kako bi se nametali i gurali kroz razne političke i druge krugove, mnogo toga bi se sjetili….

Od 2000-te na ovamo grad je umro društveno i kreativno, a izrastao u neprepoznatljivu, sterilnu u provincijsku sredinu! Ne pomažu tu ni svjetleći mostovi, ni šetnice, ni nogostupi, jer nestalo je urabnog štiha i duha Kutine, a taj čine ljudi! Od ludih subotnjih večeri u “Kući”, do ispijanja ave u “Mega Sun” kafiću pored banke, do koncerata na betonskom rukometnom igralištu Sportskog centra, do manifestacija poput “Organiziranog kaosa”, “Ljetnog tabora”, pa do razuzdanih ljetnih izlazaka…

Nakon toga stigla je i sredina 2000-tih uz gužve ispred “Itake”, bivšeg “Helešija”, radosnih zimskih večeri tijekom Adventa , isčekivanje Božića na prepunim ulicama i bez klizališta i bez mnogih stvari koje su možda osvjetlile zimske noći, ali ne duše… Bila su to vremena, kada nije nekakv lokalni isfrustrirani medijski đabalebaroš putem kojekakvih stranica na društvenim mrežama liječio svoje frustracije, nije to bilo vrijeme podjela, mržnje, već vrijeme kada smo vjerovali kako nam stiže dobra, svjetla i radosna budućnst!

Nije se tada sve vrtjelo oko politike, imali smo u to vrijeme dvije televizije, radio, puno veselja, nešto tuge, no ipak, pozitivan stav kako nam sutra donosi nešto bolje… U međuvremenu, Kutina se počela pretvarati u mjesto koje su oni koji su ispuzali iz mraka osobnih frustracija pretvarali lagano u svoje igralište zlih igara gladi i moći, ambicija, netrepeljivosti…

Stigla je kriza 2008-e godine i lagano su tijekom sljedeće tri godine utihnule predblagdanske gužve u trgovačkim centrima, počele se prazniti ulice, no još se živjelo život… Iza toga došlo je vrijeme “promjene”, dijeljenja, sukoba, a grad je sve više u toj svoj igri mačke i miša gubio svoje ljude…

Izgubio je ne samo ljude, već i kreativne snage, vjeru, pokretače društvenih zbivanja, izgubio je događaje, koncerte, ljetne i zimske manifestacije i okupljanja, izgubio je novinare, umjetnike, glazbenike, a nakon toga i poduzetnike, obrtnike, seljake… Kako je vrijeme odmicalo izgubili smo i urbani štih grada, umjesto toga preplavili su nas fejs drugari svojom mržnjom, svojim napisima #umeđuvremenu, svojom silnom frustracijom, zatvoreni kružoci su jedino što nam je ostalo, počelo se govoriti kićenim stranim riječima i hvaliti projekte i zbivanja, umjetno stvorene događaje..

No izgubili smo novopokrenuto Petrovo u Kutini u zatvorenoj ulici kralja Tomislava, toplinu gibanja i druženja ljudi, koncert ispred gradske knjižnice, radost djece u parku kestenova, izgubili smo čaroliju Zimske čarolije, a kasnije i na koncu i slobodu kretanja, izbora, slobode!

Dobili smo neki drugi svijet kojim se više ne kreću radosni i opušteni ljudi, lica koja su zabrinuta, prazne ulice i za najljepših proljetnih i jesenskih večeri, tih i prazan grad tijekom zimskih dana…. Sela su nam opustjela, šume su nam srušili, livade su nam obrasle u žbunje, došlo je vrijeme kada se više nije s ponosom isticalo znamenje koje su nosili naši ratnici u pobjendičkim danima, a isti oni maleni, zli crveni fejs miševi su počeli širiti svoj smrad, mržnju i izopačenost putem virtualnog prostora na kojima su se jedino osjećali , kao i danas hrabri i moćni…

Nestalo je gužvi na tržnici, nastao je hladan i prazan gradski trg, betonski krug omeđen nekim stranim stablima i zgradama s čijih balkona ne visi rublje, ne sjede ljudi , nastali su kafići stranih zvučnih naziva, bez radosti druženja, kružoci, zatvorena društva, pa onda još podjela i još hladnoće među ljudima…

Nestalo je vrijeme kada se negdje sjedi kako bi se promatralo druge, kako bi se ulazilo u tuđe živote , kako bi se živjelo tuđe živote.. Nastalo je vrijeme bez veselih i toplih novogodišnjih, javnih i zajedničkih dočeka ispred Robne kuće, nestalo je gužve u Kolodvorskoj ulici, gužvu dana čine samo jednoobrazni skupi automobili koji kruže gradom, a umjesto žaba na proljeće tu je zavijanje cajki iz kafića i buka motora ….

Grad je izgubio više od 10 % svojih stanovnika i oni se nisu mogli i ne mogu nadomjestiti zgradama za bogate i odabrane, plastičnim kafićima za one koji moraju biti viđeni, ni praznim šetnicama, ni golemim betonskim trgom! Emisije na lokalnoj Tv o našim selima i ljudima, kutinskim ulicama i problemima, nisu s emogle nadomjestiti sterilnim protokolarnim vijestima, niti priglupim ispadima današnjeg ostarjelog medijskog lokalnog budalaša bez “kučeta i mačeta”, slikama praznih ulica, vrijeđanjem ljudi prema kojima osjeća mržnju….jedini osječaj koji posjeduje i koji ga nosi iz dana u dan u beskrajnom ispraznom lutanju gradom i vožnji svojim crvenim bolidom….

Danas imamo iste one ulice, bez urbanih legendi, bez akcije i bez smisla, imamo trgovine, kao jedina mjesta okupljanja , ljude pogleda uprtih u pametne telefone, tržnicu bez one topline i mirisa kakvi su se širili srijednom sa starog placa , nemamo ni dvije razgranate lipe ispred “dvije lipe”, nemamo ni žamor vikendima, ni mir nedjeljama…

Kutina nikada nije bio zbor ulica , zidova i zgrada, grad su bili ljudi , oni pred oronulom “Barakom” i oni na tržnici sriejdom, oni na kolodvoru što su čekali autobuse i oni u zadimljenim birtijama uz konjak za šankom nakon odrađene smjene u “Azotari”, ljudi su bili i oni koji su dokono sjedili na tersama kavana, i oni koji su stajali ispred dućana u razgovoru… danas imamo tek ljude koji proleze, koji se ne pozdravljaju, ne vesele iskreno i bučno susretu, ne vide ljepotu proljeća, ljeta i zime, ne razgrću palo lišće na jesen na putu do groblja za Sve Svete….

Nešto je nestalo nepovratno iz Kutine….. nešto što se zove GRAD, nešto što ga gradom čini i što njegove stanovnike okuplja u zajedništvu…. Tih 20 godina kao da klizimo nizbrdo, ali ne saonicama niz Cvjetnu ulicu, već nekakvim mračnim toboganom u neku maglu, rupu i ponor….

I danas postoje oni koji se pokušavaju oduprijeti tuposti, gluposti i jednoličnosti…ali kao da ih je sve manje i sve su tiši… I kada prođe tempirana gužva koncem radnog vremena, Kutina postaje danas urbana pustinja, praznih nogostupa i mostova, s rijetkim šetačima, zabavljenima samima sobom, automobilima koji kruže u krug, praznog trga koji tek povremeno odjekne životom tijekom nekog događaja, ili cikom djece, jedinih bića koja neiskvarena ne vide zlo vrijeme oko njih, tužne dane koji brže no ikada prolaze i još uvijek nisu svjesna brzine prolaska godine….

Kako osim u sjećanjima vratiti grad našim građanima, vratiti Kutinu, kutinčanima? Uzaludan , Sizifov posao, ili tek stav idealista i sanjara? Nema ni naših pjesnika, ni majstora pisane riječi, ni novih, kreativnih pokušaja, nema dubine i ponosa…..

Nakon 20 godina, naš grad je tek urbanistička cjelina, krojena prema nemuštim planovima nekih stranih i tuđih ljudi koji smatraju da je grad pleksiglas, mramor, beton , led monitor i rasvjeta, kromirana ograda i buljenje u prolaznike….???

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s