KOLUMNA: PRIPOVIJEST ISELJENIKA…JEDNOM KAD ODEM….

Jednom kad odem iz grada gdje sam se provlačio kroz rupu na žičanoj ogradi da se besplatno kupam na bazenu…gdje smo dočekivali zore pjevajući omiljene pjesme uz colu i vino… Kad odem od poznatih prečica, ulica i mjesta gdje su nekad bile naše omiljene birtije, naša mjesta za igru, mjesta za ljubav, ili za plač…

Kada odem ne zbog jebene prošlosti koje više nema, već zbog sadašnjosti koja zaudara na nepravdu i zlo, koja nema boje, a ne nudi ni nadu da će sutra biti bolje. Istom onom prugom kojom smo putovali na more, na koncerte, na ekskurzije , u Zagreb u klubove…. još sporijim vlakom…modernim. Ili ću otići s kolodvora koji je plastično, metalno betonski kiosk, bez birtije u kojoj se može oplakati zadnji sat ovdje i drmnuti jednu putnu!

Ili ću otići cestom prema zapadu, s tužnim istokom iza leđa i nedosanjanim jugom na obrazu. I zarast će mi dvorište, pokrast će mi lupeži šumu, oteti mi mjesta gdje smo bili mladi, ali drugačije ne vrijedi! Ne vrijedi mi gledati tu više zavist i grabež, kravate na debelim vratovima dojučerašnjih nižerazrednih kvartovskih ljudskim patuljaka, slušati tračeve i trovati se otrovnom društvenom atmosferom i nametnutim socijalnim formama….

Jednom, kada odem nekim putem kojim su prošli mnogi, neki davno, neki jučer, a neki već kofere pakiraju i gase svjetla u kućama odrastanja, bit ću možda bez svog tla pod nogama, ali slobodan biti čovjek…dobiti priliku, ako ju želim, razviti krila ako naletim na otvoreni prostor.

Jer ovdje su mogima krila srezana, volja oduzeta, talent prokockan u borbi od danas do sutra….umorni su mnogi moji prijatelji, a grad nam više nije igralište, već je teren manjine koju zdrav čovjek prezire!

Kad odem pa sjednem negdje daleko, kad skupim neko svoje novo jato prijatelja, pa popričamo o novom filmu, o djeci, ženi prijateljima ostalim u tom kaosu prošlog dobrog i vječno lošeg sutra….o dalekim horizontima, o ljudima, o novitetima, o željama i snovima…

Ako odem , biti će to zato jer snova ovdje više nema, jer ste ih uništili vi, tusti namazani trutovi politike i društva, vi dame u kompletićima s bezizražajnim licima i lažnim osmjesima, vi, dojučerašnji dotepenci i vi domaći izdajnici svog roda i zavičaja i vi sitnež i klatež kupljena za groš , ili dva, što klimate glavama, nepravdu skrivate pogledom u tlo i zaokružite istog gada i ljigavca, isto zlo i napast svake 4 godine, pa kukate i kukate s pivom u ruci pored nekog seoskog dućana, ili u jeftinom kafiću na rubu grada….

Jednom kada odem uz škripu vlaka, ili kotrljanje autobusne gume iz mene će ostati talog društva, zlo, mulj, žabokrečina i gorak ukus nepravde, a u sebi ću ponijeti pune ladice sjećanja na zrele dudove, na bose noge u prašini, prve poljupce, prijatelje i koncerte, na šaša uz potok i klena na udici kako se baca na lentom suncu, i masni burek u zoru nakon vikenda i radosne dočeke novih godina i Božićni sjaj jelke i sva lica mojih prijatelja dok su zračila srećom….

Jednom kad odem i smanjim grad na statistiku sela, jer to čini svaki onaj koji je prije mene otišao…i svaki koji će otići poslije. Pa neka ostane selo selonačelnicima, pročelnicima, direktorima, lažnim domoljubima svih boja, čija je ruka na srcu, a srce ne kuca za nas, ruka u džepu s figom, a druga na našoj kasici prasici….

Ali ako se jednog dana svi mi vratimo, ili ako nas buđenjem prizovete, neće biti straha, strah će biti samo one koji žive od mraka…. jer ako ih jednom ponovo svjetlo obasja, nestati će u svojim rupama, poput žohara u dotrajalim sobama, starih nekoć izgrađenih zgrada….

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s