ZIMSKE PRIČE: GDJE JE NESTAO ČOVJEK

Što je to današnje vrijeme izgubilo u odnosu na neka ranija vremena…u ovom našem kraju i zavičaju? Neke stare kuće? Neka stara mjesta? Ponajvše ČOVJEKA. Onog jednostavnog, starog moslavačkog djeda, koji naherenog šešira i žuljevitih ruku ispija čašu domaćeg vina za starim hrastovim stolom, ili putuje ulicama nekud…

Čovjeka smo izgubili koji je bio jedan od svih njih koji su se skupili bez poziva pomoći susjedu, kada se gradila kuća, kada je bila žetva, kolinje… Čovjeka koji je s društvom pjevao u kleti, veselio se ispred trijema… I Mlade koji su bezbrižne dane provodili u društvu jedni drugih, a ne društvu pametnoga telefona.

Izgubili smo čovjeka koji je volio ljude, ljude koji su bili zajedno u svim važnim trenucima života sela i grada…. izgubili smo razgovor, pjesmu, “gublenje vremena” nakon posla…

Izgubili smo život koji je imao boje, mirise, bio bučan ne glazbom već glasovima , zveketom lanca, udarcima motike, lupkanjem čaša, zvonjavom zvona…koji je pred Božić bio bijele, snježne bje i titravih odsjaja prozora kuća u kojima nije bila topla tek peć..

Možda imamo danas sjajne lampice i šarene ukrase, možda imamo bogatije pklone, ali nikako ne mirisnije kolače od onih što su spremale bake, i isčekivanje Božića ne događa se danas s toliko uzbuđenja…

Možda smo danas brži, veći i jači, no bljeđi smo i osjetljiviji na udare vremena, lako se umorimo od svega, kratko nam traje sreća, i srećom smatramo puna kolica pored punih polica stranog supermarketa… a nekada je sreća bila čak i u posjeti prijatelja i glednaju crtića, piti od jabuka, ili porculanskoj pikuli…

Gdje je danas nestao taj naš domaći ČOVJEK, živih očiju na izbrazdanom licu, od godina, od sjeverca, ljetnih oluja, mraznih dana, gdje je škripa čizama na shome snijegu, zvon praporaca? Je li to sve bila samo bajka, nekada ispričana, što se ovih dana u prisjećanju vraća?

Izgubili smo djecu koja rade snjegovića i snijeg… jurnjavu saonicama i vrećama punjenim slamom niz brijeg…. i vruć kruh iz pečnice, razigranost i slobodu biti djeca od svitanja do zalaska sunca…

Izgubili smo znanje kako nabosti crva na udicu, ispeći pečurku na starom šporetu, žvakati kiselicu, loviti žabe u potoku… igubili smo nekako usput i sreću malih stvari u godinama velikog izbora svega….

Netko bi kazao, izgubili smo i stare okuse, navike, novo vrijeme je donijelo svoje…. no možda mrzovoljno, a i sjetno reći ćemo , ma donijelo je sve tuđe…

Umjesto šapa s orasima tu su firtule, milke i čokoladni Nikola, umjesto vanilin kiflica i medenjaka, tu su danas cheseecake i zimmt sterne…. čak je nogometno prvenstvo pred Božićno vrijeme počelo u dalekoj zemlji dina..

Gdje je nestao čovjek koji je mogao stajati do zore, s društvom uz pucketanje vatre i bokale vina iz podruma iz stare bačve, gdje smo zameli svoje tragove projekla, izgubili se u prijevodu negdje oko trećeg retka?

KUTINA: STIGLA JELKA NA GRADSKI TRG!

Ove godine velika jelka za Božićno vrijeme Došašća/Adventa stigla je na gradski trg uz pomoć vrijednih djelatnika HEP-a Kutina. Jelka je poklon gospodina Maznika iz Ilove. Put jelke do trga i njeno postavljanje danas je popratilo i sunce, nakon više dana kiše i tmurnoga vremena.