Kako sam poželio bijeli Božić… Već godinama Božić nam dolazi , a nema snijega, pahulja i bijelih staza.. A poželjeh jedan onako, baš filmski, bijeli Božić, s puno snijega. Da zatrpa rupe i raskopane kutinske ostatke nogostupa, uništeno drveće, sumoran grad koji više ni blagdanske lampice ne mogu uljepšati…ni svjetleće instalacije na praznom trgu…
Da pada jedno dva-tri dana uoči Badnjaka. Pa da se djeca , saonicama zapute na obronke brda uokolo Kutine, da se sjure, kao nekada mi Cvjetnom ulicom…. Da prije ponoćke škripe cipele dok se penje prema Crkvi Marije Snježne, da naš grad dobije onu zimsku sliku koje se sjećaju naše bake i djedovi, očevi i majke… Da se stane u tihoj noći, dok sjeverac i pahulje miliju nam lica …i da čujem negdje daleko zvuk praporaca Djeda Božićnjaka..
Da se vrati snježni Božić , zajednički na popodne na Badnjak okiti jelka, djeca da prislone lica uz prozorska stakla i gledaju kako tiho noću sipi snijeg….u toploj sobi, dok vatra u kaminu pucketa… da se zaspe jedva, strpljivo se do “komad” noći isčekujući zvuk iz dimnjaka i poklon ispod okićene jelke…
Da našim selima kroz snježne zapuhe i tihu noć putuju čestitari, da se još prije izlaska sunca dignu visoko u tamno nebo iskre vatre, dok se priprema staviti božićnu pečenku i ražanj pored vatre….pa da se kucnu čaše domaćega vina i rakije, i srca budu puna…
Baš bih volio da se svijet primiri i smiri , da Božićni duh obuzme svakoga, da nestanu brige i problemi, nepravda i mržnja, da se ljudi vrate na staze nade….
Snježni, bijeli Božić, mirisni domaći kolači i skromna prskalica što je djetetu nekad bila veće uzbuđenje od vatrometa… bajke i priče i snježni dani radosti, bez šopinga koji tek kratko učini nekakvu instant, kratkotrajnu sreću…. a već sljedeći trenutak ispuni čovjeka prazninom…
Bijeli Božić, bijeli krovovi kuća, polja u snijegu i gdje koji narogušen glogov grm koji viri, tragovi lisice i zeca, ljudi koji se pozdravljaju radosno i pune smočnice , jednostavan život uživo….bez svjetlucavih ekrana koji nas ispred sebe drže kao začarana stvorenja….
Da snijeg prekrije sve ružno što se godinama nakupilo , sve te površne i lažne stvari, da se barem tih dana oko Božića ne vidi umoran, sumoran, siv , blatan i ljepljiv svijet oko nas….
I da nema straha od zime, već radost što pada snijeg, dječja radost i prilika za igru vani, a odraslima zadovoljstvo, , jer snijeg čuva zasijanu pšenicu i druge ozime kulture, jer napaja na proljeće zemlju i stvara zalihu vode kad dođe suša…
I kroz tu se bijelu, snježnu Božićnu idilu vraćaju stare slike i okusi, domaća jela, miris vanilije, šunka koja se čuvala za Božić, dok je druga čekala Uskrs, grudanje, snjegovići, crkvena zvona i dani bezbrižnosti…
Kako sam poželio bijeli Božić….a tko ne bi? I da se se ne briga je li ralica prošla , ili ne, da se pješice prtinama hoda radosno i odlazi u goste, živi zdravo i živi pravo, sretno i jednostavno….uživa u prizorima koje priroda pruža…
Da se barem jedan Božić snijegom sakriju tmurna vremena zadnjih godina, da se ne jedu fritule, već šape, breskvice i ostale šarene i slatke stvari, da se ljudi druže, razgovaraju u živo, a ne preko pametnih telefona, da se Božić čeka nakon ponoćke doma , a ne na trgu i u birtiji…..
A vi? Jeste li bijeli Božić poželjeli, ili ga se ovako čitajući, barem prisjetili?