IZGUBLJENI KRAJOBRAZ: ZABORAVLJENA ZANATSKA KUTINA/MOSLAVINA

U neka davna vremena, pa sev do onih potkraj 80-tih godina prošloga stoljeća Kutinu i Moslavinu krasili su zanatlije i zanatske radnje, bio je to važan dio gospodarstva, sitnog obrta i tradicije. Do konca 90-tih godina 20 stoljeća utihnuli su ppraktički i posljednji stari tradicionalni zanati u našem gradu. Kutina, ali i okolica bila je dom kovača, pintara, ili bačvara, zatim mlinara, vodeničara, klobučara, postolara, licitara, sladoledara, krojača, košaraša, no danas je to tek dio povijesti koja se sve više zaboravlja.

Gotovo da nije bilo sela još poečtkom 80-tih godina koje nije imalo majstora koji je pleo košare, “sepete” koji su se koristili svakodnevno tijekom cijele godine. Plelo se od ljeskovog pruća, vrbe, jasena. UZ potok Kutinicu nalazio se niz mlinoava, vodenica od Krajiške Kutinice, preko K.Čaira, do Kutinske Slatine, zatim kod Janja lipe i na raznim potocima i vodotocima. U Ckrvenoj ulici u Kutini živjeli su i radili licitari, izrađivale se svijeće, bilo je krojača, postolara, u šumi pored Kutine prvi sladoleadri imali su takozven “ledane” gdje se tijekom proljeća i ljeta čuvao led za spravljanje sladoleda.

Obućari i postolari su bili čest i tražen zanat, kovači također, a i bačvari, ili pintari. Posljednji bačvar umro je prije 10-tak , ili nešto više godina. U samoj Kutini bilo je mlinova, najpoznatiji je bio Englerov mlin, a tu su bili i krojači, pekari, te drugi zanatlije.

Praktički je teško povjerovati kako su se još koncem 80tih u Crkvenoj ulici u Kutini mogli kupiti domaći mednejaci i lizalice u posljednjoj licitarskoj radnji. U Kutinid anas postoje još postolarska radnja i to bi bilo to. Sve su zamijenili industrijski proizvodi i “modernizirani” obrti, poptu frizerskih, pekarskih i sličnih…

Tko još pamti grnačre, ili lončare koji su pravili uporabne proizvode od gline , dakle keramiku koja je ne samo uporabne vrijednosti i kvalitete već su i danas vizuelno iznimno dopadljiva izgleda. Od ćupova za čuvanje mlijeka i kiselog mlijeka, do raznih kalupa za peciva i kolače, do tanjura, zdjela i drugog posuđa…

Protok vremena posve je promjenio tradiciju našeg kraja kao i čitavog svijeta, malo se toga sačuvalo i očuvalo, a još se manje toga prakticira, dok se proizvodi starih zanatlija sve teže i pronalaze očuvani i u starom sjaju.

Ako je sve ovo danas teško predočiti mlađoj publici što bi tek kazali da se do prije nekih cca 50 godina moglo kupati na potoku Kutinici, da je bilo ribe, klenova, bijelki i riječnog raka, da su polja obilovala pečurkama, divljim jagodama i kupinama?

Da se do konca 70-tih vrišdba radila s “drešom”, da su postojala “čijanje” perja, ne kao običaj već praksa na selu, kao i “perušenj kukuruza”, te da se moglo vidjeti radne konje u šumi , a volove u zapregi… no tako je bilo.

I pred kraj ne zaboravimo ni kotlokrpe, kolare, kopače bunara, bunardžije, pa i ribare s Lonjskog polja…. ugljenare i vapnare s Moslavačke gore….o da…

Čitav ovaj svjet je sada dio prošlosti koju ne treba smatrati lošom, niti nazadnom, već nečim što je bilo dio vremena koje je u puno stvari možda imalo manje tehnologije, no daleko više života i radosti u sebi, ali i boja i okusa, prirodnih i jarkih, daleko više smisla i radosti u radu i plodovima rada….

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s