KUTINSKI PRKOSNI VUGEL!

Prije no što su nam svima uzeli grad, oni kojima su titule ipsred ljudi, a koji se danas u Kutini politikom bave, na ovom sam vuglu živio život. Iza tih zaprljanih stakala starog Helešija vjerovao u budućnost!

Tim sam ulicama hodio s najboljim prijateljima iz djetinjstva, dok su neki kamenjar zamjenili mjesto glavnih gradskih financijaša, dok su neke nedorasle osobe za Kutinu čule tek na satu zemljopisa. I tu su, prošli lomeći čaše i habajući laktove svojih rukava ljudi koji su bili temelj grada, a ne zgarde i partijski dekreti.

Prije no što se smeće nametnulo kao cvjeće, ovdje smo nakon nastave prijatelji i ja gledali kako se rađa proljeće i listaju hrast i vrba u Kolodvorskoj ulici! Tu, ali baš tu na tome vuglu, smo probali svoj prvi gemišt, pivu, popili kavu iz teške porculanske šalice s naračastim obrubom i logotipom tvrtke Franck.

Na tome se vuglu stare Kutine koračalo , svraćalo, živjelo uživo, plakalo i smijalo, izazlilo s duhanskim dimom u kosi, tu je tekao život koji je nosio sve nas niz maticu rijeke života.

I nije bilo toliko zla, mrkih lica i praznih ulica, već se uvijek poretk mogao vidjeti i za zimskih bljuzgi i ljetnih prašnjavih dana žege, naši su očevi tu svraćali nakon šihte i djedovi nakon posjete muškome placu, tu su se rađale ideje, dogovori, tu se govorilo o budućnosti…

Tu je bil’ naš svejtski čovjek Mladen , koji je govorio francuski, i gradski su derani tu čekali ekipu, tu se zveckalo čašama gemištonkama dok se za piće čekalo u redu, tu se kotrljala sva snaga grada i putovala dalje…niz put

Tu nismo ni u “međuvremenu” znali vidjeti domaćeg novinarskoga bedaka, već samo dečke koji su bili dio našeg grada, a onda i mlade naraštaje koji su skupljali iskustva za sljedeću smjenu generacija…

I oko nas i u Kutini, se stvaralo, sviralo, pjevalo, bile su tuče za vikend, što su završavale zagrljajem na šanku i uz pivo, radosti i tuge zbog ljubavi lude, sve je tu bilo na tom vuglu domaćeg , moslavačkog svijeta.

Tu se u jutro čuo korak borosana, tu se život ispijao iz malene čaše od 0,5, tu su rasle ideje, tu se kotrljalo kroz snove…

I nikad , nikad više takvog vremena i mjesta, tog živog kutinskog večernjeg nokturno, kišne rapsodije težačkog i radničkog života iza stakla, tog htjetnja, tih zabluda, sile i muke…

Danas , taj vuglec i dalje stoji, pored semafora sa zvučnim signalom, taj vuglec pamti ljude, zgode i nezgode, magarca zavezanog za stup, letećeg junaka izbačenog sa sjedišta motora, gurkanje, tapšanje, poljupce…

I Kutina je ostala bez svojih ljudi, zaboravljeni su od strane onih koji bi trebali voditi brigu o selu, a vode ju jedino o sebi, trpaju si naš trud i ponos vu žepe, ispario je polagano i KAJ, zavija cajka na mukama, kako je to nekad netko rekel, guši nam se prošlost dekretom, papirom i odlukom izdajnika roda svog, blato nam se na naš beton i asflat donosi, naše se priče zaboravlja….. a one su sve, one su grad i točka, basta i kvit.

Ipak, iza svih tih zidina što ih gradi bagra tutleka, krije se negdje još plam, i žiža, znamo, čitate nas, baš vi u kojima tinja taj prkos i plam… tu smo, samo nam treba zgoda, da ponovo Kutinu vratimo vam!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s