TEMA: DAN GRADA ZA PETROVO, PRVI BOD PRED KRAJ PRVOG POLUVREMENA DRUGOG MANDATA

E, jesmo li postali globalno selo neveselo, pa se žito od kukolja ne dade razaznati, a ni dobro od lošega i obrnuto, cijela nam je zemlja, pa i grad mali “Antuntun”. Naime svjedoci smo jedne od u drugom mandatu odličnih odluka u režiji aktualnog kutinskog gradonačelnika Babića, a to je IZMJENA DATUMA OBILJEŽAVANJA DANA GRADA KUTINE. Naime još prije dvije godine uoči zadnjih lokalnih izbora Babić je najavio kako želi nakon razgovora s mnogim građanima donijeti Odluku kojm bi se dan grada Kutine obilježavao na Petrovo u Kutini 29. lipnja, a ne kao do sada 10. studenog.

Pored niza suludih odluka gradske vlasti poput “kapitalne investicije” u Crkvenoj ulici, formiranja UO gradonačelnika, rasipanja novca na medijsku informiranost koja ne postoji i sličnih, ova je inicijativa gradonačelnika zapravo je ODLIČNA! Zašto tako mislimo? Iz nekoliko razloga , a najvažnije jestm ovo je praktično i jeftinije rješenje, barem bi trebalo biti.

Mnogi gradovi i općine u Hrvatskoj za svoj dan imaju recimo dan sveca zaštinika, ili neki nekakav povijesni događaj vezan uz mjesto . Upravo je Petrovo u Kutini nekada bilo središnji dan u godini, koji se djelom i smatrao danom grada i vremenom za održavanje godišnjeg sajma.

Petrovo je tako zauzelo značajno mjesto u povijesti Kutine i među pukom je kao takvo bilo i prihvaćeno, a prihvaćemo je i nakon što se vratilo prije nekih 14-estak godina. Inače 29. lipanj baš na samo Petrovo Kutina je doznajemo kroz povijesne izvore stekla i pravo na SAJMOVANJE, odnosno dobila odobrenje da na taj datum ima svoj sajmeni dan..

Spajanjem obilježavanja dana grada i Petrova dobili smo “dva u jedan” događaja, pa će tako biti izbjegnut i trošak praktički elitističkog skoro mjesec dana dugog trošenja proračunskih eura tijekom studenog, gdje zapravo Dan grada obilježava lokalna politička i društvena elita, bez većeg sudjelovanja samih građana.

Petrovo dakle ima tradiciju, ima povijesnu podlogu za donošenje ovakve odluke, no ono što je izuzento važno, ima i posjećenost šire publike, a ne nekakvih političkih i društvenih kružoka i grupa, a uz sve to smješteno je u toplijem dijelu godine, praktički u startu ljeta i omogućava zbivanja na otvorenom prostoru.

Sve u svemu Babićev prijedlog vezano uz spajanje obilježavanja Dana grada i Petrova na isti datum, uopće nije loša ideja, štoviše i prije no što je najavljena izmjena Statuta Grada Kutine zbog ove izmjene bila je prihvaćena u širem krugu građana..

Dao Bog da se uz ovu ideju pojavi još koja pametna iz vrha gradskih vlasti, a ne da gledmao trošenje 60 tisuća bivših kuna na klopu i cugu za zatvoreni politički krug u Hotelu kao što je bio slučaj lani u studenom…

Da se nas pita svečana sjednica bila bi skromna i održala se bez pompe i troška, a uzvanici bi mogli skupa s građanima na besplatan grah, ili gulaš u park kesetenova… naravno ovo su naše želje, a teško da će se elita rado izmješati s običnim pukom, no tko zna, sve je moguće kako nam se bliže raznorazni izborni ciklusi, od parlamentarnih, pa preko EU i ostalih izbora, do za Kutinu najbitnijih, onih lokalnih…

Dakle što se tiče prijedloga promjene obilježavanja Dana grada Kutine, eto konačno i pred kraj prvog poluvremena drugog mandata aktualne vlasti i jednog zgoditka na korist građana. Drugi zgoditak bi bio kada bi se vlast koja upravlja gradom, a koju Zlatko Babić službeno predstavlja, odrekla budalaština poput silne potrošnje javnog novca na turizam, medije, prekomjernu gradsku administraciju i shvatila da se pogodovanjem privatnoj stanogradnji ne rješava problem demografske katastrofe , niti otvaraju nova radna mjesta, ne bi bilo kraja optimizmu i veselju, pa i veselijem Petrovu-Danu grada Kutine.

I tu dolazimo do “Antuntun” efekta, kletve i prokletstva domaće varoške kutinske politike, naime ma kako loš prijedlog došao s vrha vlasti simpatizeri iste će ga podržati, a kakav god dobar prijedlog stigao iz smjera vlasti, oporba će ga popljuvati, također kako god dobar prijedlog stigao od strane oporbe, vladajući će ga odbiti…. eto nam suštine lokalne političke kazališne scene…

Upravo ideja oko spajanja Dana grada s Petrovom u Kutini, dokaz je da će jednoga dana najduže Kutinom vladati bez grča i nečiste savjesti onaj političar i ona vlast koja će osluškivati želje građana ,a ne svojih stranačkih pajdaša , te donositi odluke u korist svih…i naravno ne jednu takvu, nakon 10 loših….

IN MEMORIAM: ĆIRO, LEGENDA ROMATIČNE ERE NOGOMETA KOGA SU VOLJELI I ONI KOJI SU SE TRUDILI DRUGAČIJE

ĆIRO JE BIO I OSTAO IKONA ROMATIČNOG SVIJETA NOGOMETA, SLOBODE, IGRE I RADOSTI, NOSTALGIČNOG SVIJETA STREMLJENJA USPJEHU, ALI S OBJE NOGE NA TLU, UNATOČ VISINI I JARKOM CRVENOM TEPIHU, TRENER SVIH TRENERA, A ČOVJEK ZA ZAFRKANCIJU S USPUTNIM PROLAZNIKOM, NOGOMETNI PEČAT IZVAN GRANICA, ČOVJEK S OSMJEHOM NA LICU, PSOVKOM RADI PROMAŠENE LOPTE I CIGARETOM U RUCI… NOGOMETNI BOEM, KOJEGA SU VOLJELI I ONI KOJI TO NISU HTJELI I NAMJERAVALI!

Koji su razlozi jedinstva potpuno suprotnih sportskih strana, ljudi različitih stavova i naposljetku svih zemalja u okruženju nakon odlaska sa životne scene Miroslava Ćire Blaževića’ razmišljali smo danas o tome i nije tome razlog tek globalna popularnost Ćire sama po sebi u svijetu nogometne igre i svega što se vrti oko nje.

Miroslav Ćiro Blažević generacijama je bio otjelovljenje onog istinski romatičarskog vremena sporta i nogometa, čovjek koji je nosio iza sebe taj duh slavnih dana kada je nogomet bio “opijum za mase”, no na jedna pošteniji i bolji način. Onog nogometa iz vremena Pelea, Maradone, Kranjčara, Zajeca, Vukasa, vremena dok je ova igra okupljala ljude na drugačji i prisniji način no danas, a bila središnja točka opuštanja običnog čovjeka, kroz “sportsku prognozu”, sportske novosti uz svježi kruh i mlijeko ujutro u dućanima i kavicu na terasi, ili doma…

To vrijeme iskrene ljubavi prema životu , a uz to i nogometnoj čaroliji Ćiro je rastao kao jedan od stalnih heroja vremena u očima mnogih. I kao što s neka vremena vežu uz sjećanja na razne revolucionarne povijesne trenutke, ideale, Ćiro se u sjećanjima mnogih veže uz “neka bolja vremena”, s puno manje kamera, a puno više životnog žara, ludo komentiranje utakmica u “režiji” Mladena Delića, vječne derbije, nedjeljni odlazak na tekme, praćenje utakmica Mundijala pored crno-bijelog tv prijamnika i hladnu pivu iz bucmaste flaše..

Ćiro je zapravo svojim osobnim stavovima, kao sportski i nogometni stručnjak , ali i životni boem i vagabund, “zaradio” ljubav milijuna u svim okolnim zemljama, ne samo Hrvatskoj, postao je i ostao “trener svih trenera”, a na koncu životni učitelj i “sensei” , uzor generacijama onih koji su došli nakon njega, koračali pored njega, slijedili ga… postao je institucija, a u isti mah ostao čovjek koji se odazivao svugdje i svakome, koračao istovremeno i crvenim tepihom i kaldrmom, travnjacima vrhunskih svjetskih stadiona i lokalnih seoskih igrališta…slava je stigla za njim i tragom čovjeka… možda danas gotovo nedostižni uspjeh Ćire, bio je na koncu i postao zapravo njegov stav, životni put i talent šarmera.. Bio je neka vrsta James Bonda nogometne pozornice ovih prostora….

Nogometni šarmer na kojega padaju i oni koji su ga promatrali kritički i oni koji su mu se bez rezerve divili, ljubimac kamere, žena, nogometnih veličina, romantik s TV ekrana i nogometnog zelenog placa, čovjek s kojim zajedničke fotografije imaju i djeca i političari, seljaci, radnici, biznismeni, lokalni lere i usputni prolaznici…..

I što god kazali, premalo je , ili previše reći o čovjeku koji je ispunio mnogima barem neki nezaboravni trenutak u životu, neke razveselio, neke potaknuo da mu skandiraju ružno, no više radi folklora, nego zlobe, čovjek koji je svakog tko je imao mjesec dana života manje iza sebe od njega, nazivao “sine”..

Ćiro putuj mirno na vječne nogometne stadione, na nebeske utakmice gdje tvoj savjet čekaju velikani, tvoja publika iz vremena početaka i gdje stoje prazna mjesta za nas koji ćemo doći!