ĆIRO JE BIO I OSTAO IKONA ROMATIČNOG SVIJETA NOGOMETA, SLOBODE, IGRE I RADOSTI, NOSTALGIČNOG SVIJETA STREMLJENJA USPJEHU, ALI S OBJE NOGE NA TLU, UNATOČ VISINI I JARKOM CRVENOM TEPIHU, TRENER SVIH TRENERA, A ČOVJEK ZA ZAFRKANCIJU S USPUTNIM PROLAZNIKOM, NOGOMETNI PEČAT IZVAN GRANICA, ČOVJEK S OSMJEHOM NA LICU, PSOVKOM RADI PROMAŠENE LOPTE I CIGARETOM U RUCI… NOGOMETNI BOEM, KOJEGA SU VOLJELI I ONI KOJI TO NISU HTJELI I NAMJERAVALI!
Koji su razlozi jedinstva potpuno suprotnih sportskih strana, ljudi različitih stavova i naposljetku svih zemalja u okruženju nakon odlaska sa životne scene Miroslava Ćire Blaževića’ razmišljali smo danas o tome i nije tome razlog tek globalna popularnost Ćire sama po sebi u svijetu nogometne igre i svega što se vrti oko nje.
Miroslav Ćiro Blažević generacijama je bio otjelovljenje onog istinski romatičarskog vremena sporta i nogometa, čovjek koji je nosio iza sebe taj duh slavnih dana kada je nogomet bio “opijum za mase”, no na jedna pošteniji i bolji način. Onog nogometa iz vremena Pelea, Maradone, Kranjčara, Zajeca, Vukasa, vremena dok je ova igra okupljala ljude na drugačji i prisniji način no danas, a bila središnja točka opuštanja običnog čovjeka, kroz “sportsku prognozu”, sportske novosti uz svježi kruh i mlijeko ujutro u dućanima i kavicu na terasi, ili doma…
To vrijeme iskrene ljubavi prema životu , a uz to i nogometnoj čaroliji Ćiro je rastao kao jedan od stalnih heroja vremena u očima mnogih. I kao što s neka vremena vežu uz sjećanja na razne revolucionarne povijesne trenutke, ideale, Ćiro se u sjećanjima mnogih veže uz “neka bolja vremena”, s puno manje kamera, a puno više životnog žara, ludo komentiranje utakmica u “režiji” Mladena Delića, vječne derbije, nedjeljni odlazak na tekme, praćenje utakmica Mundijala pored crno-bijelog tv prijamnika i hladnu pivu iz bucmaste flaše..
Ćiro je zapravo svojim osobnim stavovima, kao sportski i nogometni stručnjak , ali i životni boem i vagabund, “zaradio” ljubav milijuna u svim okolnim zemljama, ne samo Hrvatskoj, postao je i ostao “trener svih trenera”, a na koncu životni učitelj i “sensei” , uzor generacijama onih koji su došli nakon njega, koračali pored njega, slijedili ga… postao je institucija, a u isti mah ostao čovjek koji se odazivao svugdje i svakome, koračao istovremeno i crvenim tepihom i kaldrmom, travnjacima vrhunskih svjetskih stadiona i lokalnih seoskih igrališta…slava je stigla za njim i tragom čovjeka… možda danas gotovo nedostižni uspjeh Ćire, bio je na koncu i postao zapravo njegov stav, životni put i talent šarmera.. Bio je neka vrsta James Bonda nogometne pozornice ovih prostora….
Nogometni šarmer na kojega padaju i oni koji su ga promatrali kritički i oni koji su mu se bez rezerve divili, ljubimac kamere, žena, nogometnih veličina, romantik s TV ekrana i nogometnog zelenog placa, čovjek s kojim zajedničke fotografije imaju i djeca i političari, seljaci, radnici, biznismeni, lokalni lere i usputni prolaznici…..
I što god kazali, premalo je , ili previše reći o čovjeku koji je ispunio mnogima barem neki nezaboravni trenutak u životu, neke razveselio, neke potaknuo da mu skandiraju ružno, no više radi folklora, nego zlobe, čovjek koji je svakog tko je imao mjesec dana života manje iza sebe od njega, nazivao “sine”..
Ćiro putuj mirno na vječne nogometne stadione, na nebeske utakmice gdje tvoj savjet čekaju velikani, tvoja publika iz vremena početaka i gdje stoje prazna mjesta za nas koji ćemo doći!
KUTINANEWS 