Kad prođemo kutinskim ulicama mi neki stariji derani, teško je shvatiti taj progres, napredak i novo doba, novo normalno. Kako shvatiti prazne kuće i činjenice da mnogih naših prijatelja nema, da su zarasla dvorišta na kojima je bilo nekad toliko života i da su mnogi izlozi prazni?
Kako taj boljitak prihvatiti kada toliko puno onoga što čini neki grad, danas grad nema? Nema vesele graje i ljudi, nema punih ulica, u kafićima sjede ljudi i gledaju u ekrane pametnih telefona, a djeca prolaze držeći telefone ispred sebe pogleda uprtih u njih? Danas se družimo gurajući klica u trgovačkim centrima tražeći akcije, kupujemo nekom novom, stranom valutom…
I preko novog mosta kada prelazimo kao da smo negdje u nekome tuđem gradu, sva ta svjetlost, kao da je tu ni za koga…. Svuda stara sjećanja pretvorena u ruševine, Gradski podrum zaključanih vrata u derutnoj zgradi čami takav godinama…
Ni placa srijedom nema, već nekoliko štandova daleko od centra u modernoj, hladnoj zgradi bez štiha tržnice kakva bi trebala biti. Autobusni kolodvor nekako sterilan, stran…. ljudi su se promjenili..
Zar taj napredak znači gubitak života uživo? Druženja i međusobnog pozdravljanja na cesti, zaustavljanja, razgovora, kao da se ljudi jedni drugih stide? Kutina i njene prečice zaboravljene, mali puteljci i utabane staze između zgrada, prekriva lagano zaborav… a svako malo vidimo “partecetl” s imenom nekog poznatog lica koje je zauvijek otišlo…na dalek put bez povratka.
Kao da je nešto nestalo nakon svih tih godina, nešto nedostaje, nešto tako jako fali, a nikako da dokučimo što? Navečer, kada se upale svjetla grada, rijetki šetači, svaki sam sa sobom, ili kućnim ljubimcem na povodcu…rijetki parovi koji tiho pričaju, pa zašute kada pored drugih šetaća prolaze…kao da se boje da se čuju teme razgovora?
Nove , privatne zgrade i toliko praznih kuća, praznih dvorišta , sumornih znakova ugaslog života….a čemu i za koga? Lica nekih novih ljudi praznih pogleda, odjeće istog kroja, neki uniformirani stil, nemaštovit i diktiran s web shopa…
Gdje su ovom gradu nestala ona ljudska lica, široki osmjesi, pozdrav djece starijima? Danas u Kutini kada vas nepoznato djete uviđavno pozdravi prolazeći pored vas, ostanete iznenađeni… bude vam toplo oko srca, zbog te rijetkosti i pečata dobrog odgoja roditelja…..
Gdje smo to mi danas, svatko od nas? Mrzimo se i dijelimo međusobno, ne poštivamo ni sami sebe, a kamo li tek druge, ne radujemo se životu, kao da u rezervi imamo još njih 9 poput mačke? Kamo je nestao kutinski “kaj”, gdje su otputovali naši muzičari i gitarijade, zašto nitko ne sjedi ljeti na stepeništu sportskoga centra….?
Možda smo stari? Možda je taj tihi stvarni i bučan , površan i šaren virtualn svijet danas taj napredak, taj put koji vodi prvo do roblja, a onda do groblja, to je valjda taj sumoran HIT?
Zar je moguće pitamo se, da je toliko drugačije sve, da više nema spone između onda i sada, vedre mješavine iskustva i mladosti koja čini bilo grada?
Na događajima male skupine zatvorenih kružoka, za stolovima u kafiću kuloari, netko te uvijek gleda ispod oka…. Političke zavrzlame, lokalni državnici seoskoga kova, a sve manje ljudi ispod zajedničkog…krova!?
Je li to “novo normalno” da sve što je bilo i što čovjeka čini postane nenormalno…nepoželjno, višak? Kamo to ide rijeka života, do nekog tuđeg ratnog stroja, do nekog novog mora?
Kako je moguće da naš grad više nije naš…nemaju svi ista prava, postoje oni i mi, ljudi iznad i izvan zakona i oni koje akon ne dohvaća? Koliko je laži samo oko nas, lažno meso, lažne deklaracije na proizvodima, lažna politička obećanja, lažan svijet oko nas s TV ekrana?
Niti je Kutina dunja, a ni vila, ni bijela vrana, ona je bila dom svojih uličnih proletera, gradskih muzikaša, dječjeg nestašluka i umirovljenika, danas tek duge sjene propadanja lagano blijede pord novog mosta, trga, privatne zgrade i automobila…sve više automobila…
Grad je čini se postao mjesto gdje se volan drži rađe no nečja ruka, no knjiga, u tom betonskom karuselu samoće, promašenih sudbina i carstvu nekoliko lokalnih slugu profita, Boga -novca, koji se vesele, jedino kad vide…”zlatno tele”?