Nismo mi, stanovnici ovog pitomog, prirodno bogatog moslavačkog kraja isti doveli do pustinje i mraka..ili jesmo očekujući da će netko drugi pomesti nagomilano smeće pred pragom? Tko nam je to uzeo dušu grada, nametnuo neka svoja pravila, pajde i rođe? Tko je prodao sve što vrijedi, stare kafiće i uništio mjesta koja su imala puno toga za reći? Tko je to uklonio i stavio u pretince zaborava, naša mjesta, ljude i riječi?
Tko je kaj, zamjenio za “đe”, i kupio si mjesto u fotelji? Zar zaista toliko puno je tih nekih stranih jakih ljudi, da se nitko nije usudio nešto protiv nepravde reći? A Kutina danas, više nema ni ni svoje pjesnike, ni žurnaliste, ni umirovljenike u parku na proljetnom suncu, ni majstore pisane riječi, ni jaslice za Božić, ni narodne pjesme, ni gitarijade, ni stare pajdašije na jesen , što mladim vinom u drvenoj kleti za Martinje dušu liječi?
Jesmo li si sami ispraznili sela, pustili da u korov obrastu polja i dvorišta zarastu u drač i propadnu kuće stare, da se zagasnu dimnjaci, ugase peći, nestane tradcije i utihne selo? Kako je moguće da nas se toliko godina na isti način laže, a da to čine po svemu glupi, sitni prevaranti?
Ugasili su se dimnjaci tvornice, šetnice su izgrađene uz potok u kojemu više nema ni ribe, ni potočnoga raka, na uglu nema više stare birtije, već prazna ljuštura i najava dolaska stranog dućana?
I svake če četiri godine ti, što nam kradu snove, gase Kutinu korak po korak, doći po svoje, tražiti vaš glas i pričati kako su “oni drugi gori” od njih. Jesmo li svi skupa one davno opisane “guske u magli”, ili prevedeni žedni preko vode?
Teško je da će sit ikada gladnom vjerovati i da će masnog vrata fiškali pravdu dijeliti svakome isto. Naša sjećenja na živi grad i život uživo, na medenjake u Crkvenoj ulici, žamor i zveckanje čaša gemištonki u “Ribljem restoranu” ostaju nam jedini izvor ljubavi prema gradu, koji netko pretvara u svoj privatni kvarni, sterilni, tuđinski kvart.
I ti ljudi što će ući u stanove skupe i nove, neće znati gdje su, ni od čega je sazdano tlo i svijet oko njih, jer oni uglavnom nemaju zavičaj, tek kružoke, zatvorena društva, za koje služe terase i garaže.
Ni tržnicu nismo mogli zadržati na starom mjestu, već zjapi hladna i prazna, u livadi do željezničke pruge, a s kolodvora autobusi više ne voze radnike, kumice i đake, već ljude koji mijenjaju svoje adrese, bacaju sidra negdje daleko odavde.
Prodali su mnogi svoj prag za kemijsku olovku i lažnu ljubaznost političkih seljaka, i seljančica, što se nisu u stanju sjetiti ni imena svih naših sela i što ne poznaju grad. Ljudi koji nas vode, desetljećima nisu nogom stupili na mnoge gradske prečice pogledali stvarnu sliku naših ulica i ne prepoznaju vrijednosti mnogih kutaka koji kriju priče, sudbine, avanture….
Kutina se i u proljeće budi bez ljudi, s neprekidnom rijekom automobila, s pogledima prolaznika uprtih u pametni telefon, a ne nebeske boje i oblake, zelenilo što klija, snagom prvog navrata…
I jesen dočekujemo daleko jedni od drugih, u svojim malenim krugovima, puštamo da nas dijele, da nam lažni proroci i laici vjere pričaju bajke o svojim rješenjima za nas….. I zime su nam lažno sjajne , lampicama kad se pokušava popuniti duhovna praznina… I ljeta su pusta, a sve jednoobrazno i bez mašte, jer takvi su i ljudi koji nam lokalne vašare prave, neke bivše seoske frajle, a danas uvažene gradske dame?
Nekad je davno netko hodio stazama Pejića , Butorca i puteljcima pjesnika i putopisaca, sljedeći iskru života i ljubavi prema Kutini i Moslavini, danas gledamo tek parade, lažnog sjaja i kiča, te gradske lažne veličine što lebde pola metra od tla, nošeni tuđim grošem u džepovima, praznih duša i pogleda , mlitavog stiska ruke, zakopčani u neukusne oprave i skupa odjela….. no iza sveg tog lažnog kičeraja, naziru se lica društvenih otpadaka svakoga sela…..
U nove mape katastra lagano se upisuju neka strana imena iz nekih nepoznatih zemalja, ili pak lokalni buržuji novoga kova, preko starog krasopisa, upisuju se bedzdušna, hladna, računalna slova….
Naš kraj iz kojega se ponosno išlo danima na hodočašće za Bistru i za vrijeme crvene zvijezde, koji je tako puno dao i ponosno živio čak i u olovna vremena, danas je tek virtualni plakat na društvenoj mreži, medijski eksponat nečijeg neznanja…..
KUTINANEWS 