DRUŠTVENI OSVRT: TEŠKO JE RAZUMNOM ČOVJEKU ŽIVJETI DANAS, ZAR NE?

Teško li je razumnom čovjeku živjeti u današnje vrijeme? Zar ne? Uz toliko plodne zemlje, ugodnu klimu, prirodnih izvora vode, strahujemo od nestašice povrća, poskupljenja koja nas prate već godinu dana? Prvo su nas zatvorili u kuće i stanove, oduzeli slobodu kretanja, medijski nas pretvaraju u potpune idiote, siluju zdrav razum tolikim količinama smeća i žutila da je važnije tko gdje s kim i kakvu je torbicu kupio od dobrobiti susjeda, prijatelja, sugrađanina?

Uvjeravaju nas godinama kakoi ništa ne možemo promjeniti, na ništa utjecati, obezvređuju zdrav razum i ubijaju volju za samostalnim razmišljanjem , nameću stavove, sustav vrijednosti izvrću i uvode kontrolu nad svim što radimo.

Sustavno se izaziva strah, strah od bolesti, strah od rata, od nestašice , od krize, od života od slobnog promišljanja i vlastitog stava. Nepravda je na svakom koraku, doslovno nas okružuje u svakom mogućem tenutku naših života. Korupcija je narasla do te mjere da se politička zapošljavanja po gradovima i općinama ni ne kriju, pred nosom svih se zapošljavaju ljudi prema stranačkloj iskaznici, osobim poznanstvima..

Javni se novac troši od strane nekolicine kao da je njihov vlastiti, laže nas se gledajući u oči, bez stida, bez treptaja. Narod je danas sveden na poslušnu gomilu koja svoje nezadovoljstvo prazni nemuštim komentarima po društvenim mrežama, nema nikakve opasnosti od starnog neposluha, tonemo lagano u nekakvu Orwellovu distopiju o kakvoj smo nekad čitali u literaturi…

Uvodi se “politička”, te spola korektnost, tradiciju se proglašava nazadovanjem, strah nas je govoriti otvoreno istinu, ukazivati na probleme, pobjednici u ratu gube u miru, zvijezde su nam političari, umjesto glumaca, pisaca, znanstvenika, sportaša, glazbenika?

Više medijskog prostora posvećeno je cajkama iz Srbije, primjerice Jeleni Karleuši, nego ozbiljnim društvenim temama i poučnim sadržajima. Tiskovien su nam se pretvorile u tabloide , medijski progoni su dozvoljeni, a kazne nema, ljudima pojedini novinari i medijske kuće uništavaju živote, obitelji, zdravlje i sve to prolazi bez ikakve kazne, ili pravne sankcije.

Politička elita pokazuje nam kako je nedodirljiva, afere, milijrade pronevjerenih eura, sve je to bez kazne, sabor je kazalište, povijest se javno i medijski revidira, domaća ljevica javno slavi i veliča totalitarni komunistički režim bivše Jugoslavije, a bilo koji pokušaj otpora i nacionalnog naboja, vrišti i optuđuje da je “govor mržnje”??? U Hrvatskoj se govor mržnje u 99% slučajeva plasira upravo iz lijevih političkih i društvenih skupina, a ne desnice.

U vrhu smo EU po korupciji u društvu, među zadnjima po povlačenju EU sredstava, odluke umjesto naroda donose politički moćnici u Briselu, valutu smo izgubili jer je vlast tako htjela i tako je naređeno, ne odlučujemo ni o čemu, a teško da možemo i na izborima, gdje biramo dva pola istog zla, te njihove satelite.

Ono što je uvijek bilo loše i neprihvatljivo, danas se nameće kao potrebno i poželjno, nad prava društvenih i drugih manjina iznad su prava i potreba većine, ubija se identitet nacije, identitet čovjeka, zatire osjećaj pripadnosti i ponos njime!

Teško je razumnom čovjeku živjeti u doba vladavine mediokriteta, vladavine beznačajnih i osrednjih, zar ne? Tužno je gledati kako se urušavaju plamenite vrijednosti čovječanstva pod pritiskom globalnih interesa i sveopće dekadencije.

Digitalno doba rađa generacije nepismenih ljudi, koji ne znaju olovkom napisati pisana slova, već jedino komunicirati putem pametnog telefona. Generacije osvinih o tehnologiji, upravljivih živih robota, koji se kreću na osnovu podataka s aplikacija, koji umjesto neba i okoliša prate izvjepštaje o kretanju oblaka, radarske slike , tlaka zraka, gps-a, lokacije…

U svakom trenutku Veliki brat zna gdje si, kamo se i koliko krećeš, s kim si, što želiš, ili misliš da želiš… slobodan si djelomice jedino bez telefona i elektorničkih gadgeta uz sebe..pa ni onda potpuno, cijeli je svijet pod nadzorom i pod prismotrom!

Teško je razumnom čovjeku živjeti danas, zar ne?