Naši su preci znali vrijednost zemlje i čuvali ju, krvarilo se i znojilo za zemlju. Zemlja ti je vraćala hranom, ljepotom, mjestom gdje si znao tko si i kome pripadaš. Zemlja je bila sigurnost, čuvala je priču o tebi, pokazivala da si tu jendom bio i živio kada odeš. Nije se zemlja prodavala, ni u najvećoj nuždi, tugovalo se do smrti kada su crvene bande otimale zemlju i drugovi ju uzeli iz ruku seljaka….
Zemlja ti je bila sve, ondje si na mjestima dubokog hlada hrasta , ili lipe uživao ljepotu, znajući zašto trud, muka i loše godine. I živio si na svome ispod horizonta, olujnog i modrog kao more, zimskog i jesenjeg, i proljetnog…
Zemlja je bila tu da se radi, da se hrani, da vidiš kako raste kukuruz, ili mirišu slatke bobe grožđa u kasno ljeto i prvi mah jeseni, bila ti je ponos, ali i žuljava ruka i bolna leđa. Zemlja je hrnaila stoku, stoka se nazivala blago i hranila tebe i tvoje potmstvo…i za najgorih kriza zemlja je vraćala taman koliko je bilo dovoljno za preživjeti..nije se prodavala, nije se tuđinu za snop papira olako davala …
Zemlja je vraćala i duševni mir, nakon teških dana i strmoglava, kad si sjeo i plakao , jer je život katkad nepravedan… ondje gdje se spajaju zeleno more s horizontom, kroz jutranje magle, inje na narogušenim grmovima gloga i kupine, ili ljetno zlatno polje s mirisom sijena i pucketanjem prezrela žita….
Zemlja se čuvala, pazila, njome si ponosno hodao kao sretan čovjek, rukom dodirujući tlo i glatku koru bukve i kad si slušao zuj pčela nad procvjetalim bagremom…
Danas je neko teško vrijeme tuge, gdje čovjek sebe otkida od tla, misli da voli neke druge, a ne svoje susjede i srami se svog porijekla, zemlju smatra nazadnom, gleda preko tuđeg zida u strano dvorište, smatra se stanovnikom svijeta širokih manira , a nema života bez korijena!
Bez porijekla, bez zemlje i bez stijega život je sjena, lutanje bez slasti, putovanje bez boja i na koncu smrt bez mjesta koje voliš. Zemlja je nekad bila tvoja ostavština, tvoja oporuka, testament, tvoj dar djeci, tvoj mir u koji te stave ispod svijeta na dva metra.
Danas bezemljaši čine društvo, raduju se bez radosti nekom lažnom svijetu i svjetlu, klanjaju se Bogu novcu i tituli, gone moć kao najdražu lovinu, ne znajući da se moć ne može uloviti, a kad te obuzme, tek si sluga zlu koje te ispije…
A zemlja nikad nije vraćala zlom, ni za kišnih godina, ni suhih, olujnih i mirnih, uvijek je nešto s nje došlo dobroga, mjesto gdje si mogao vidjeti krta, lisicu, srnu i zeca, trčati kad te brige slome da iscuri tuga kroz znoj!
Zemlja je bila mjesto za temelje doma i mjesto za grob, za velike dane i one stine i sive i kratke, za život, jer bez zemlje života nema.
Danas to ne znaju djeca novog vremena, jašu na oblaku trenutnog hira, i stalno im nešto fali, kako stare tako osjećaj nedostatka raste….i mogu žuditi za tuđim i stidjeti se sebe i svojih, no bez zemlje su jalovo sjeme na nišama vjetra, bez mogućnosti da ih se iskreno štuje i poštiva…jer opet ti kažem, bez zemlje, bez korijena, bez porjekla, nipšta ne lista i ništa ne cvijeta, đaba umjetne boje i perje kojim se kitiš, tek si beskućnik bez prozora i bez svjetla, bez spokoja i bez mira, svog komada svijeta s kojega krećeš na put i kojemu se vraćaš….
KUTINANEWS 