Po tko zna koji puta vraćamo se temi kutinske Petrokemije, nakon niza današnjih medijskih objava vezanih uz moguće gašenje tvornice, rastu nervoze i niz problema oko preuzimanja Petrokemije od strane turskih investitora. Zanimljivo je kako u Kutini ova tema posebno zanima neke pojedince dok šira javnost uglavnom šuti..
Što bi se dogodilo da se Petrokemija zaista ugasi? Zanimljivo, najveći potres doživjela bi glomazna politička i javna vrhuška u Kutini i razni poslovni “trabanti” koji žive od javnog novca. Naime, gradski se proračun puni s više od 30% u svom izvornom prihodovnom dijelu od Petrokemije. Teško da bi javni sektor prenatrpan stranačkim političkim uhljebima koji žive na naš račun mogla izdržati ovakav gubitak.
Vlasti, bez obzira koje boje i stranke ih činile, pokušale bi manjak novca prebiti preko leđa građana i time bi i zadnjim sumnjivcima pokazale svoje pravo lice, te pokušale zadržati svoje sinekure i politički stečene položaje, titule, radna mjesta. Isto tako pokazalo bi se koliko je nepotrebno i suvišno uporno financirati primjerice Moslavački list.d o.o., lokalni medij kojim se kao svojim privatnim vlasništvom godinama služi dvoje ondje zaposlenih osoba, trgovačko društvo koje nije u stanju poslovati po tržišnim pravilima i koje iskazuje godišnju dobit od cca 129 eura???
Isto tako tko bi u tim okolnostima više mogao pumpati ogroman novac u nekakv nepostojeći turizam i turističku zajednicu? Tko bi mogao dalje mahnito trošiti novac na razne zabave i manifestacije na razuzdane političke kadrove koji vode javne tvrtke i ustanove poput POU i drugih??? Na putovanja , na domjenke, na projekte koji nemaju veze sa zdravim razumom?
Novac koji se slijeva u gradsku kasu iz smjera Petrokemije uglavnom služi političkoj i društvenoj kremi Kutine kako bi lagodno živjela i u najtežim vremenima, ne mareći puno za građane i njihove potrebe, upravo ta skupina koja ne čini ništa više do teret građanima bila bi ugrožena u svojem mjehuru sapunice i nadrealnom životu na grbači zajednice, nedostatkom keša koji stiže iz smjera najveće i najstarije kutinske tvornice.
Gašenje Petromije bi pokazalo i to kako još od socijalističkih drugova iz komiteta do danas, političke vlasti u Kutini nisu napravile gotovo ništa da grad otrgnu gospodarski iz ovisnosti od jedne jedine tvrtke izgrađene još koncem 60-tih godinsa prošlog stoljeća!
Niti su u Kutinu došle nekakve značajne proizvodne investicije , niti se na tome ozbiljno radi, a pretvaranje grada u vašar trgovačkih centara vrlo bi se brzo pokazao u svom pravom svjetlu, točnije tami i besmislu!
Upravo iz toga razloga najviše strahuju od gašenja “hraniteljice”, najveći društverni paraziti i skupine u ovom gradu. Više desetljeća nerada, politikanstva, parazitiranja i vođenja grada bez ikakve odgovornosti baškareći se na socijanoj sigurnosti na račun Petrokemije, obilježili su djelovanje kutinskih političkih aktera i takozvanog “javnog sektora” koji se nemilice puni stranačkim prijateljima, kolegicama, djecom, “prokativnom” stranačkom mladeži, te raznim kadrovima koji su sve samo ne potrebni, sposobni i oni koji će stvoriti dodanu vrijednost… svi oni skupa stvaraju samo rupe u gradskoj kasi.
Već na uši izlazi priča mnogim kutinačnima o “gašenju Petrokemije” i slične, to građani Kutine slušaju već 40 godina! Malo , malo nekakva je kriza, nekakvi potresi, nemiri, upitna je proizvodnja, ovo i ono… tvornica iz koje su lokalni crveni, a danas višestranački buržuji uzeli sve što se dalo, od titula i fotelja, do asfalta ispred vikendica i elektro materijala za svoje kuće i vile, čini se klizi prema svom zadnjem krugu , ili konačnom izlasku iz šapa hrvatske partijske, političke doktrine kojoj je mentalno urođen lopovluk, ali i nepotizam, korupcija i grabež….
Na vrh glave je kutinčanima više žalopojki harange domaćih neradnika, medijskih protuha, raznih zabrinutih lica seoskih političara i gradske kreme de la creme oko Petrokemije.
Vremena je bilo za osigurati Kutini budućnost i na nekakvom novom kolosjeku, no za to niti jedan kutinski politički “stručnjak” nije bio ni stručan, niti imao volje i znanja…. najveći su dosezi spojne ceste, “lamrdanje” o novim vjetrovima u leđa, tržnica u livadi na kraju grada, ideološke rasprave, rasipanje novca nekakvim subkulturnim skupinama idiota koji smatraju kako je tolerancija, jedino ako oni mogu raditi što god požele i vrijeđati osjećaje koga god požele pa i za Uskrs, pogodovanje privatnicima i lokalnim badžama da si osiguraju “teško” stečen kapital kroz nekretninski biznis i slično…..
KUTINANEWS 