I dok su se medijski i paramedijski dušebrižnici raspisali o Petrokemiji, tobože jako zabrinuti za ovu tvornicu, radnike, te se neki od njih sve više ljube sa sindikalnim vođama, ustrajemo u drugoj strani priče o tvornici koja je prošla pola stoljeća od starta.
Naime “velika briga” za kutinsku tvornicu koju pokazuju neki lokalni fejs izvjestitelji, prije svega je briga za vlastite stražnjice, navikle da se nerad, dugogodišnje parazitiranje na proračunskim kunama, a danas eurima olako provodilo upravo iz činjenice da je tvornica punila više od 30% izvornu , prihodovnu stranu proračuna Grada Kutine.
Bez tog novca došli bi, zamislite u pitanje i lagodan život desetina i desetina političkih uhljeba raznih stranaka u Kutini utrpanih što u gradsku upravu, što u javne ustanove, što gradske tvrtke, a što u medijsku kuću u većinskom vlasništvu grada , a koju neki od tih fejs dušebrižnika uporno zloupotrebljavaju, baš kao i novinarsko zvanje… tu su još i deseci uhljeba po raznim trećim mjestima, a i onih koji od Petrokemije žive kao “bubrezi u loju”, a bez ikakve odgovornosti, ni osobnih zasluga.
Punih 30 i nešto više godina, sve političke opcije u Kutini nisu mrdnule prstom da pokušaju stvoriti poduzetničku klimu i onu investicijsku, pa da u Kutini, gradu koji je danas na dnu ljestvice kao pozitivno poslovno okruženje, premoste socijalnu i svaku drugu ovisnost o jednoj jedinoj tvornici , a koja datira još s konca 60-tih godina prošlog stoljeća.
Naravno da smo zabrinuti ukoliko Petrokemija stane i nestane, zabrinuti smo za razliku od lokalnih medija, političara, te raznih FB dušebrižnika, za one “male ljude”, a koji nemaju političko zaleđe i zaposlene sve članove uže i šire obitelji, te koji bi mogli ostati bez prihoda i naći se među onima kojiam je egzistencija ugrožena.
No nimalo nismo zabrinuti za one koji bez ikakve odgovornosti žive od politike i tantjema i to na teret poreznih obveznika, ili nekakvog medijskog relikta iz doba socijalizma i radničkog samoupravljanja, gdje je nekima jedini posao vozikati se po gradu i piskarati na društvenim mrežama i to uglavnom dijeleći tuđe sadržaje i prosipajući osobnu mržnju, žuč i frustracije.
Hoće li Petrokemija opstati, ili neće o tome neće odlučivati ni sindikalni vođe koji su desetljećima živjeli na grbači radnika i Petrokemije, bančili po sindikalnim zabavama, razbijali čaše, plesali na stolovima i super se provodili, a pri tome stekli pozamašne mirovine, financijsku sigurnost i druge pogodnosti koje donose lagodan život.
O tome hoće li, ili neće i što će, biti s Petrokemijom ne odlučuju ni nekakvi lokalni, seoski politički lideri, oporbeni, ili vladajući, potpuno nebitno, kao što je nebitno iz iz koje stranke dolazili, jer svi skupa 30 godina za Kutinu, a ni Petrokemiju nisu učinili NIŠTA, osim što su sisali sve što se moglo iz te tvornice, barem jedan značajan dio njih i punili vlastite džepove, te stvarali put do raznih titula, fotelja, pozicija i sinekura.
Javno medijsko “cviljenje” i Zapomaganje vezano uz tobožnji strah od gašenja kutinske tvornice, “hraniteljice” i majke, tek je licemjerje onih koji su svikli čitav život živjeti o grbači radnika te tvornice i poreznih obveznika.
Ako uzemom u obzir na najveći bukači i moralisti koji izražavaju online zabrinutost oko Petrokemije ujedno ne mogu prihvatiti da su radničko-samoupravljanje , socijalizam , drug Tito, partija i SFRJ davna prošlost, a da su svi problemi današnjeg vremena proizašli od istih tih drugova “fukcionera” , a koji su presvukli odijela i promijenili boje stranačkih iskaznica, no ne i neradnički, koruptivni i parazitski mentalitet partije , onda smo zapravo apsolvirali ovu tugaljivu i licemjernu eskapadu medijskog cvileža oko Petrokemije.
30 godina su lokalni politički prvaci rukovođenja Kutinom imali vremena umjesto raditi na podebljanju vlastitog konta, guranja sebe i svojih svuda i uvijek, te grabežljivog crpljenja javne napraviti nešto konstruktivno i razviti poduzetništvo u Kutinim, stvoriti grad koji se smtara prijateljem investicija i mjestom pogodnim za ulaganje, umjesto toga nisu kao što se i vidi RADILI NIŠTA.
Mi danas kao građani Kutine plaćamo nevjerojatno glomaznu gradsku upravu u kojoj 70% zaposlenih ne radi gotovo ništa , a skoro 99% nema nikakvu odgovornost ni zašto, lokalno medijsko trgovačko društvo koje zlorabe dvije individue koje izvan okvira kutinskog gnijezda nerada ne mogu raditi nigdje gdje se nešto konstruktivno radi, nepostojeći i razvikani “turizam” i TZG s više zaposlenih nego neke TZ-e na jadranskoj obali s milijunskim brojem turista, te razne vašare, manifestacije, seoske priredbe, putovanja, domjenke, lažna obećanja, sinekure, spojne ceste, te stotine drugih potpuno nepotrebnih stvari za funkcioniranje jednog grada i jedne NORMALNE SREDINE, a što Kutina NIJE!
Tako da , za razliku od drugih koji hvataju političke poene, lajkove, “šeranja”, naklonost svojih slejedbenika i slično , mi o ovom “krucijalnom” pitanju za Kutinu, nemamo što drugo pametnije kazati od ovog, i sigurni smo , da velika većina normalnih građana razmišlja slično poput nas i slaže se s ovim člankom.
KUTINANEWS 