Mentalno zdravlje našeg društva, odavno je otišlo u fazu akutnog stanja. Manifestira se to nemoralom u političkim krgovima, prihvaćanju iskrivljenog sustava vrijednosti, te posvemašnjim, dubokim, socijalnim, političkim i svjetonazorskim podjelama.
Zajedništvo koje je postojalo tijekom ratnih vremena 90-tih godina prošlog stoljeća, zamjenilo je međusobno otuđenje , te parcijalni interes gotovo svakog čovjeka ponaosob.
U gunguli društva kojim hara nepravda, koje ne nudi sustavno pravosuđe, već ono koje funkcionira po principima dvostrukih i trostrukih kriterija i sam sustav zagađen korupcijom i klijentelizom, malo tko više ima povjerenje u Državu..
Država je na koncu sazdana za određene skupine , dok je narod u cjelini ostavljen na milost i nemilost političkim elitama, koje shvaćajući da nijedan njihov zločin nema odgovarajuću kaznu, te da su izuzeti Zakona koji su sami krojili, postae samima sebi svrha..
Narod je taj koji je u tom kolektivnom kaosu jedan od najodgovornijih elemenata za nastalu situaciju. Birajući uvijek iste ljude, koji se sele od stranke do stranke, mijenjaju boje i ideološke predznake po potrebi , biramo nastavak postupnog propadanja sebe samih i zemlje u kojoj živimo.
Već smo mnogo puta govorili o činjenici da se prosječan čovjeka u hrvatskoj nalazi u jednoj, a lokalni i državni činovnici i političari i drugoj stvarnosti i dimenziji.
Sve je izraženiji osjećaj istog tog prosječnog čovjeka u hrvatskoj, nevezano uz nacionalnu, ili neku drugu pripadnost , bezizlaznosti.. Sve se vrti u krug koji nema ni smisao, niti izglednog izlaza unutar granica Hrvatske.
Cesta koja ne vodi nigdje… otprilike tako bismo mogli nazvati put kojim Hrvatska danas putuje. Ova metafora u obliku mnogih nedovršenih projekata i zapuštenih zemljišta, zaista ima pokriće i u stvarnosti.. Ceste koje ne vode nigdje u Hrvatskoj kao i ostale loše pojavnosti, nisu rijetkost.. one su simbol jednog koruptivnog i razjedinjenog društva bez političke odgovornosti… i bez društvene odgovornosti u cjelini.
Medijski su prostori uglavnom samo poligon za iznošenje političke demagogije raznih strana, plasiranje produkata nečijih osobnih ciljeva, stavova, frustracije i bijesa zbog prosječnosti..
Talent je, skupa s kreativnom snagom napustio granice ove zemlje u većoj mjeri, kroz stotine tisuća iseljenih.
Priče i analize o odlascima vezane uz potragu za “egzistencijom” odavno su zastarjeli pokušaji da se egzodus prikaže kao privremen i “normalan” tijek i proces unutar širih granica EU..
Prava je slika egzodusa, dakako, drugčija. Sindrom ceste koja ne vodi nigdje je ujedno i motiv za odlazak.
Mnogi žele proživjeti svoje godine života daleko od mjesta gdje se na nepravdu nailazi svakodnevno i u svim segmentima života. Gdje se vode bitke od prije 70 i više godina , zbog nikada provedene pomirdbe..gdje u konačnici većina ima manja prava od manjina koje su postale devastirajući, a ne spajajući čimbenik u društvu..
Ljudi žele sjesti na kavu i uživati u životu, a ne neprekidno lamentirati o ustašama i partizanima, izmišljenom od strane neokomunista, fašizmu, ili trpjeti favoriziranje jednog malenog dijela onih koji svoju borbu u Domovinskom ratu konstantno nameću kao osobnu zaslugu zbog koje bi im se moralo omogućiti da imaju status nedodirljivih za Zakone, za društvo, za osobne propuste …
Nalazimo se svi skupa, i Hrvati i Srbi i branitelji i poljoprivrednici, radnici, studenti, pjesnici, pisci, ratnici.. na istoj “cesti koja ne vodi nigdje”… no malo je onih koji su svjesni da se na toj i takvoj cesti uistinu i nalaze…
Ratovi na društvenim mrežama i domaća politička elita, taj šljam i parazit na tkivu nacije, neće nam iskrčiti zapuštene njive, obraditi šikare, oživjeti pusta dvorišta, puste stanove i skinuti paučini i prašinu s praznih lokalna i radnji…
Neće nam “prekoplotaštvo” i činjenje uvijek istih grešaka, davanje povjerenja uvijek istim ljudima donijeti “bolje sutra”… to mitsko mjesto o kojemu su govorili naši očevi, njima njihovi.. a koje mi ponekad spominjemo našoj djeci..
Bolje sutra, narode, ne nalazi se na “cesti koja ne vodi nigdje” i takva cesta ne vodi do “boljeg sutra”… ta cesta vodi u zaborav, mučnu i tihu prazninu optočenu ogorčenjem, tugom..beznađem..
No svaka je cesta izgrađena rukama ljudi… ne rukama političara i ne njihovim , već našim novcem, odlukama i zaslugama. Stoga u našim je rukama odluka, hoćemo li izgraditi cestu za negdje….recimo za “bolje sutra”, ili ćemo ostati u virtualnom svjetu fiktivnih ratova, revolucija i bitaka, na “cesti za nigdje”….
