KUTINA/SPECIJAL: KAKO SE DOGODILO DA NAKON VIŠE OD 3 DESETLJEĆA PETROKEMIJA I DANAS ČINI TEMELJ OPSTANKA KUTINE?

Više od 30 godina od osamostaljenja Hrvatske, jamac kutinske socijalne stabilnosti na žalost i dalje je jedna jedina tvrtka, Petrokemija. Za razliku od mnogih gradova u okruženju , a posebno Moslavini, kutinska kemijska industrija je zaista izgradila čitav grad. Kada bismo danas nekakvim magičnim štapićem obrisali sve objekte u Kutini koji su izgrađeni uz pomoć Petrokemije, dobili bismo potpuno drugačiju vizuru grada. I danas nakon više od tri desetljeća gotovo 80% stambenih zgrada u Kutini izgrađeno je izravno, ili posljedično razvojem i rastom ove tvornice. No ne samo stambenih, već i mnogih drugih građevina u gradu.

Bez Petrokemije, sigurno ne bi bilo ni Sportskog centra kakav danas u Kutini postoji, ni mnogih drugih objekata javne namjene. Ono što je zaista za dublju analizu jest činjenica kako više od 30 godina, unatoč sjajnom prometnom položaju, postojanju jake industrijske infrastrukture, blizine Zagreba, Kutina nije privukla ni jednog velikog značajnog investitora, tvrtku, ili biznis koji bi zaposlio dovoljno ljudi da se slika socijalne stabilnosti više ne veže isključivo za jedan gospodarski subjekt.

Gledajući primjere Svete Nedjelje, Ivanca, Dugopolja, ali i mnogih drugih naselja koja su postala dom velikim pogonima i investitorima, ne možemo se oteti dojmu kako je Kutina “propustila” svoje prilike sigurno desetke puta. Najnoviji primjer imamo nedaleko od našeg grada, na području općine Križ gdje se gardi ogromni distributivni centar jednog stranog trgovačkog lanca. Ova investicija uslijedila je nekoliko godina nakon što je Križ dobio izlaz, odnosno čvor na autocesti A3 , a koji Kutina ima od nastanka ove prometnice?

Ako gledamo od 90-tih do danas, jedini značajan po prihodima i broju zaposlenih industrijski pogon u Kutini jest tvrtka SELK, nedavno je u Kutinu stigao i Ziegler, no brojem zaposlenih ne utječe značajno na gospodarsku i socijalnu sliku grada.

Ono što je posebno važno napomenuti jest činjenica koja sve ovo konkretno potvrđuje, naime oko 30% izvornog prihodovnog dijela kutinskog proračuna puni upravo Petrokemija.

U više od 3 desetljeća , tek je aktualni kutinski gradonačelnik Zlatko Babić ozbiljnije shvatio potencijal prometnog položaja i komparativne prednosti Kutine koje ju mogu izdvojiti ispred drugih kao poželjno mjesto za neku veću gospodarsku investiciju. Za razliku od svih prethodnika, Babić je i uložio značajne osobne napore u lobiranju za Kutinu kao mjesto investiranja u gospodarstvo, te pokrenuo ideju buduće Industrijsko logističke zone. No kako to u Kutini biva, na njega se obrušilo sve, od globalne gospodarske krize, lokalnih političkih i medijskih spletki, te izuzetno loše političke kadrovske elite oko njega!

Zapravo prema nekim razmišljanjima i potezima, Babić je daleko ispred svojih prethodnika, no kočnicu mu stvaraju vlastiti politički kadrovi, posvemašnja politička potkapacitiranost , zatvorenost , korupcija i nesposobnost vodećih stranaka koje čine vladajuću većinu u gradu.

Pitanje svih pitanja se nameće isto tako desetljećima u svakodnevnom životu kutinčana, a što bi bilo da Petrokemija prestane raditi i poslovati? Za Kutinu bi to predstavljalo potpunu katastrofu, teško da bi se mogao pokrenuti ijedan značajan projekt, a financijski bi se dogodio potop, nakon toga bi uslijedio još veći val iseljavanja iz grada kojemu u odnosu na desetljeće ranije nedostaje 13,5% stanovništva!

Moglo bi se kazati kako je od 90-tih do danas jedan od osnovnih razloga što Kutina nema značajan velik novi industrijski pogon, ili ulazak neke velike tvrtke u grad, ako se ne računaju trgovački centri, loša lokalna politika. Kutinska politička scena sastoji se zapravo od manje više potrošenih kadrova proisteklih jednim dijelom iz 90-tih, a drugim s početka 2000-tih, političkih oligarhija i klanova koji Kutinom upravljaju već desetljećima s kraćim prekidom. Kutina također nema ni suvislu i konstruktivnu oporbenu političku scenu, već smiješne ideološke i privatne grupe. U takvim okolnostima samodostatnosti, te uljuljkavanja u sigurnosti osobnih interesa i lagodnog života na javnim jaslama i mogućnosti utjecanja i pogodovanja kroz političku vlast u Kutini se gospodarski zapravo ništa značajno nije dogodilo desetljećima.

Činjenicu kako je Kutina jedan od bogatijih i gospodarski jačih gradova u jednoj od najsiromašnijih županija u zemlji, također moramo pridodati postojanju Petrokemije. Koliko god današnji gradonačelnik pokazivao razumijevanje za stanje u Kutini i bio svjestan prednosti ovog grada, toliko problema ima s lošim političkim vodstvom, te političkom i stranačkom elitom koja kadrove ne bira prema sposobnosti i znanju, već prije svega interesnom, stranačkom, pa i rodbinskom ključu!

Kutina tako i nakon 30 godina živi u jednoj čudnoj dimenziji gdje je tvornica koja je izgradila današnji gard , ujedno i njen mogući egzekutor , budući nema nečega što bi moglo popuniti prazninu ukoliko se jednog dana Petrokemija uistinu ugasi!

Pravi je odgovor kako bi u današnjim okolnostima gašenjem Petrokemije smrtni udarac dobio ne samo gradski proračun, odnosno javne financije, već posredno i cjelokupni društveni i javni život Kutine, standard bio pao rapidno u kratkom vremenskom razdoblju, a grad ubrzano počeo gubiti stanovništvo u još većim postotcima od onih ionako velikih danas.

Politika dugogodišnjeg ušminkavanja grada, a koju je započeo kao nekadašnji gradonačelnik Davor Žmegač, danas predsjednik Uprave Petrokemije, a koja traje i u sadašnje vrijeme, nema puno utjecaja na socijalnu sliku grada i na standard življenja. Jedino što Kutinu može podignuti iz stagnacije i pada, jest gospodarstvo, nova radna mjesta i to u realnom, proizvodnom sektoru, nove tehnologije, nove gospodarske investicije, a ne premještanje postojećih kapaciteta s mjesta A na mjesto B, odnosno mikro poduzetništvo s jednim, ili dva zaposlena.

Kutinu neće gospodarski ojačati niti ulaganja u nepostojeći turizam, društveni život i medijsku promociju, niti politička spletkarenja, nesposobno oporbeno cviljenje i kritike svega, a ni vratiti iseljene stanovnike! Sva je sreća što čak ni mi ne vjerujemo u potpuno gašenje Petrokemije, no jednom će se i to dogoditi, pitanje je hoćemo li ikada imati domaće političare koji će znati pronaći način da se bezdan eventualnim nestankom Petrokemije popuni, te zaista raditi za dobrobit građana i zajednice, a ne isključivo za svoje parcijalne i osobne interese…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s